Razglednica iz Milana

Tko bi pomislio da se putovanje od Zagreba do Milana može pretvoriti u pravu malu putešestviju. Zaputili smo se prema sjeveru Italije s ciljem praćenja košarkaškog Eurobasketa da bi već na zagrebačkom autobusnom kolodvoru nanjušili što nas otprilike očekuje, a u glavnim ulogama našli su se naši talijanski vozači koji su, pa, 'ajmo to tako reći – ležernog duha.

Nakon što je uparkirao autobus, veseli dvojac se dobro zabavljao uz priču i cigaretu, bez da je primijetio da hrpetina ljudi zbunjeno stoji na zacrtanom peronu tri minute prije određenog polaska. Nakon što se nekako ipak doznalo da je autobus na sasvim drugom peronu, uslijedilo je brzopotezno slaganje kofera koje je nalikovalo poput bacanja drva u oganj jer, eto, sada smo već bili u blagom cajtnotu nakon što je kazaljka premašila 20 minuta kašnjenja u polasku.

Talijanski duo se nije previše potrudio niti oko pregledavanja osobnih iskaznica pa smo na račun toga zapeli na hrvatsko-slovenskoj granici budući da je jedan od putnika vodio dugotrajnu žučnu raspravu sa slovenskim carinicima oko svojih dokumenata.

Nakon tko zna koliko vremena iz toga smo se izvukli da bi onda stigli do Brescije u kojoj nije bilo jasno tko bi to od naših „pilota” trebao preuzeti kormilo autobusa, pa su valjda to rješavali po principu kamen-škare-papir, a onda ih je zatekla i drama oko rasporeda sjedenja. U raspravu su ušle dvije djevojke iz Italije s dečkom iz Tunisa, a jezične barijere su podsjetile na pokušaj raspetljavanja gordijskog čvora. Talijanke ne pričaju ništa osim Talijanskog, kao niti briljantni duo za volanom, Tunižanin jedva natuca engleski, ali zato zna francuski, pa se preko megafona tražio prevoditelj/mirotvorac koji bi mogao pomiriti, sada već, zaraćene strane. Na koncu je Tunižanin ipak ustuknuo, shvativši da nema previše šansi protiv grlatih djevojaka iz Italije.

No nekako smo se na koncu dokopali tog Milana, da bi nas tamo dočekala, pogađate – kiša.

Kreće ludilo zvano Eurobasket: Hrvatska bi mogla biti dark horse među europskom elitom

Prema hotelu nas je odvezao taksist po imenu Stefano, rođen u Veroni, a sa stalnom adresom u Milanu. Oko retrovizora mu je visio i grb Rossonera, pa smo mu, u nadi da ćemo smekšati tarifu, utrčali s čestitkom.

„Bili ste dobri prošle sezone, zasluženo ste stigli do Scudetta”, hvalili smo klub našeg šofera, ali iako mlađahni, Stefano se nije uhvatio za udicu. Štoviše, pokazao je zavidno poznavanje nogometne materije.

„Da, strašno puno nam je to značilo, iako moram reći kako nam liga baš i nije sjajna”, uzvratio je, da bi neobavezno čavrljanje nastavio pričom kako inače zgrće ogromnu lovu na kripto-tržištu, a taksiranje mu, barem tako tvrdi, dođe kao svojevrsni reality-check.

„Napojnica, u tom slučaju, neće biti potrebna”, pokušali smo još jednom, no ubrzo nam je postalo jasno kako je Stefano jedan od onih štedljivih milijunaša, budući da je naša nemušta šala naišla na mrštenje s prednjeg sjedala.

Neugodnu tišinu prekinuli smo pitanjem o stanju u Italiji nakon pandemije.

„Ne bih rekao da smo klonuli duhom, ali moj dojam je da se još nismo sasvim oporavili. Jest, sve se otvorilo, Milano ponovno diše, vratili su se i turisti, ali kao da još uvijek vlada bojazan oko svega toga. Osobito sada, u času kada je jesen pred vratima”, govorio nam je Stefano, dodajući kako je vladalo pomalo čudno stanje nakon ukidanja lockdowna i žestokih mjera.

„Ljudi su, kao i svugdje, bili željni svega, međusobnog druženja ponajviše i to nam je sada omogućeno, ali traume su još uvijek u živoj memoriji”.

Simon osjetio zatezanje u koljenu, iz predostrožnosti propustio zadnji trening uoči Grka

Pitali smo našeg dežurnog vozača i što očekuje od Eurobasketa, kako vidi talijansku reprezentaciju, no odmah nas je prekinuo, pojasnivši kako mu vrijeme vikendom oduzimaju jedino Rebić i društvo, te da ga košarka ni najmanje ne zanima.

Pozdravili smo se s njim, uz, jasno, ostavljanje tringelta.

„Za slučaj da propadne kripto-biznis”, dobacili smo, što je dočekano kiselim smiješkom i kurtoaznim pozdravom.

No, mi smo se htjeli uvjeriti je li istina da Talijane nije pretjerano briga za najveće sportsko događanje u njihovoj zemlji. U dva ugledna sportska dnevnika Corriere dello Sportu i Tuttosportu koja, uzgred rečeno, koštaju euro i pol, najava prvog dana košarkaškog Eura dobila je zanemariv prostor. Jučer je na spomenutim stranicama dominirao nogomet, s naslovnica su se smiješili Arkadiusz Milik i Dušan Vlahović, divilo se novoj majstoriji iz slobodnjaka srpskog igrača, ali je i jučerašnji derbi između Torina i Atalante dobio pozamašan broj stranica.

Strateg Atalante Gian Piero Gasperini je u predvečerje utakmice hvalio Nikolu Vlašića, dok je trener Torina Ivan Jurić zatražio galvanizaciju svojih nogometaša. No, riječi našeg trenera nisu naišle na plodno tlo jer je Atalanta slavila s 3:1, no barem je Vlašić pogotkom opravdao hvalospjeve uglednog talijanskog stručnjaka. Euro je pak dobio ravno dvije strane u sportskim dnevnicima i to nakon US Opena i odbojke...

Nakon što smo prelistali novine, zaputili smo se metroom u smjeru centra. Inače, u javnom prijevozu vlada mjera obaveznog nošenje maske, no očigledno je da to Talijanima više služi kao neobavezna smjernica, a ne kao pravilo kojeg se valja pridržavati.

Na najpoznatijem milanskom trgu Piazzi del Duomu vladala je, očekivano, velika gužva. Bilo je pomalo zabavno pratiti sve te vratolomije turista u potrazi za najboljim kadrom s milanskom katedralom u pozadini. Uži centar grada vrvio je turistima, u kafićima i restoranima se tražilo mjesto više, a nije bilo ni traga onim grozomornim scenama koje smo mogli pratiti tijekom ere koronavirusa.

I tek kada se stigne na taj poznati milanski trg neupućeni promatrač shvati da se ipak nešto odigrava u Milanu. Velika fan zona s obilježjima natjecanja smjestila se u kutu trga, oko kojeg, međutim, nismo naišli na previše zainteresiranih pogleda.

Pa kada je već tako, zaputili smo se prema glavnom mjestu događanja, Mediolanum Forumu koji se nalazi 11 kilometara južno od samog centra grada.

Od posljednje stanice metroa prolazi se dugim odignutim tunelom koji vodi preko autoceste u dvoranu, a organizatori su dodatno zakomplicirali stvar, stavivši ulazak na sasvim drugu stranu, pa se nakon dolaska pred glavni ulaz treba i zaokružiti ne samo dvorana, nego i napraviti valjda kilometarski krug okolo nje zbog tampon zone u obliku čeličnih barijera koje su postavljene između.

Kapaciteta nešto manje od 13 tisuća mjesta i nimalo impresivnog izgleda, što i ne čudi budući da je puštena „u promet” u listopadu 1990. godine, dom Olimpije Milano bit će idućih 17 dana poprište odigravanja utakmica skupina C u kojoj se nalaze i Hrvati.

U hodnicima dvorane smo se uglavnom sudarali s grčkim kolegama koji su, kao i njihovi navijači, strašno optimistični uoči natjecanja. Kako smo mogli doznati, dobar dio Grka je zakupio smještajne kapacitete blizu dvorane pa je za očekivati da će uši grčkih košarkaša biti pune glasnih decibela poznatih im navijačkih pjesama. Iako su imali svojih problema s ozljedama, sastav Dimitrisa Itoudisa s pravom puca prema pobjedničkom postolju. Penicilin za Giannisa Antetokounmpa je rijetko dostupan na tržištu, a kada u se u tu priču uključe Nick Calathes, Kostas Sloukas i strašno motivirani Tyler Dorsey, onda priča postaje još ozbiljnija.

Bit će tu i Estonci, Britanci, Ukrajinci, pa i Talijani čiji će se navijači pojaviti na tribinama bez obzira na to što je prvog dana vladalo ravnodušje oko Eura.

A trebalo bi tu biti i hrvatskih navijača. Pa možda se, koliko god je ovo teško napisati, u Milanu odvrti kakav spektakularan scenarij za našu košarku. U reprezentaciji vlada atmosfera kao rijetko kada, senatori koji igraju svoje zadnje utakmice za nacionalni dres – Bojan Bogdanović i Kruno Simon su odlučni, a preostaje za vidjeti kako će to sve na kraju ispasti. Po tko zna koji put, još se jednom sportski nadamo da na sjeveru Italije možemo sklepati temelje za dobar rezultat i povratak vjere u hrvatsku košarku...