Nakon dvostruke krune - stečaj. Cibona na mali korak od gašenja

Da su stvari posložene na pravi način, a posloženost i domaća košarka nikako ne stanu u istu rečenicu, onda bismo na ovim stranicama pisali o tome tko u Ciboni može ostati, koliko se može zaraditi na igračima koji žele napraviti dodatni iskorak, pa i o tome kako bi mogla izgledati Okornova Cibona na ljeto, kada bi u njoj primjerice zaigrali Kruno Simon i Marko Jagodić-Kuridža, koliko bi s njima napredovali Gnjidić, Prkačin, Nakić…

Ali nažalost to je utopijski scenarij, pa se nakon dobivenog finala i krcatog Draženovog doma pitamo - tko će zadnji ugasiti svjetlo?

A kraj je, priznat će to svi u i oko zagrebačkog velikana jako, jako blizu. Cibona je tko zna koliko puta bila pred provalijom, ali nikada ovako blizu i da se prevrne u bezdan.

Ali krenimo redom.

Drežnjak ošišao Gnjidića, Prkačin vodio navijanje: "Pošteno ćemo feštati večeras"

Kada je zauzela pozicije na gornjim etažama kluba, nova vladajuća garnitura zagrebačkog velikana je pompozno najavljivala dolazak investitora. Predsjednik Mario Petrović, direktor Mauro Lukić te financijski direktor Ivan Matasić su ti novi ljudi koji su krenuli u revitalizaciju kluba.

„U Gradu i gradonačelniku smo pronašli ljude za suradnju, podršku imamo i u HKS-u, s njima imamo dobru razmjenu informacija. Tako i u Ministarstvu sporta i ministrici Brnjac, svi su pokazali veliku želju da Cibona uspije, da Cibona od ružnog pačeta izraste u nekog labuda“, pričao je Petrović tada, a nakon čega je Lukić objavio da dug kluba iznosi nešto malo manje od pet milijuna eura.

„Aktivno pregovaramo s investitorima, neki predstavnici su već dobili svoje mjesto u Skupštini kluba, to pokazuje ozbiljnost naših pregovora. Ali da, moramo pronaći pravni model kako ćemo realizirati tu investiciju, a svi pregovori idu u smjeru što boljeg interesa Cibone“, dodao je Lukić.

MVP Nakić odveo Cibonu do titule pred ispunjenim Draženovim domom

Međutim, tada se i povela ta priča oko problema s dvoranom, pošto je Cibona gradski dužnik nije se mogla prijaviti na natječaj za dobivanje satnice u „svojoj“ dvorani, a investitor je želio imati koncesiju na dvoranu.

Iz kluba su bili optimistični oko toga da će im Grad izići u susret, ali to se, eto, na kraju nije dogodilo. I zato je taj famozni sponzor sada jednom nogom vani. Bez obzira što su neki od predstavnika fonda instalirani u Skupštinu kluba, nakon čega su se Lukić i Petrović povukli sa svojih funkcija. A pričalo se o pet milijuna eura novčane injekcije odmah, pa onda i o godišnjem proračunu od 2,5 i tri milijuna eura…

Tri mjeseca i dva trofeja kasnije situacija je takva da klub „90 posto ide u stečaj“, kako su nam rekli iz kluba. I što sada?

Nekakvo rješenje se mora pronaći. Grad i klub bi trebali pronaći model po kojem bi se izbjeglo najgore. Ili će to rješavati netko sa strane, tko nije u strukturama kluba.

Konačno košarkaška atmosfera u Draženovom domu

A i iz perspektive HKS-a stvar ne izgleda najbolje, iako su i oni u situaciji da teško mogu nešto konkretno napraviti. Barem ne sada, jer HKS bi mogao u kasnijoj fazi, kada već dođe do stečaja kluba, omogućiti Ciboni, koja će se zvati Cibona 1975 ili 2022, kako god, omogućiti da ne kreće iz najnižeg ranga natjecanja.

No, iako su im ruke vezane, sigurno da ne zvuči najbolje kada se za vašeg mandata ugasi KK Zagreb, kada se Cedevita preseli u Ljubljanu, a Cibona ode u povijest. Savez se ne može direktno kriviti za niti jedan od ovih slučajeva, kao što niti Cibona nije tu gdje je zbog gradonačelnika Tomaševića. Ali i jednima i drugima će ostati zapisano da se Cibona ugasila za vrijeme njihovog obavljanja dužnosti.

S tim da će to ipak biti puno veći krimen Tomaševiću, jer, nemojmo zaboraviti, Grad je odgovoran za klub. Opet, ne može se niti Grad, kao što je to bio slučaj za vrijeme pokojnog bivšeg gradonačelnika i njegovih poltrona, za čijeg je mandata i klub stigao do točke na kojoj se nalazi sada, uvijek ponašati kao vatrogasac i gasiti financijske požare.

Ovo je jubilarni, 20. naslov hrvatskog prvaka Cibosa

I sada se postavlja pitanje zašto se onda Cibonin najavljeni investitor i Tomašević ne nađu u istoj prostoriji pa pokušaju pronaći zajednički jezik. Jasno, ako za to postoji interes s obje strane. Ako ne, onda bi bilo dobro da se javno oglase sudionici ovog cirkusa pa da rasvijetle svoje stavove.

Pa kome je, pobogu, u interesu da se ugasi Cibona? Sigurno nije u interesu onih pet tisuća ljudi natiskanih u Draženovom domu i još ovih tisuću koji nisu uspjeli ući na majstoricu protiv Zadra.

Možda će zazvučati patetično, ali u razgovorima s mladićima s početka teksta, nakon pobjede nad Zadrom, mogli ste prepoznati onu dječačku iskru u očima kada su zamoljeni da prokomentiraju atmosferu za vrijeme utakmice. Prvi puta su se u svojim mladim karijerama naježili od huka s tribina.

I u tom trenutku im je to bila najveća pobjeda. „Uspjeli smo napuniti dvoranu“, ponosno će mi priznati Roko Prkačin. Koji, kao i ostatak njegovih suigrača, već četiri mjeseca nije vidio uplatu s klupskog računa. A ni neće tako skoro ako se ne pronađe spasonosni plan.

I dalje, barem potpisniku ovih redaka, zvuči nerealno da se klub, odnosno ime kakvo je Cibona ugasi. Ali s obzirom na klimu koja vlada oko kluba i u Gradu, kao da su se svi već pomirili s tim scenarijem.

„Tko je zadnji, neka ugasi svjetlo…“