ZORAN ČUTURA: Nitko nije ujedinio naciju kao nogomet

Doselili su nam se nedavno frendovi blizu, na Jarun, i kud ćeš bolje prilike da se malo podružimo i posjetimo ih u novom prostoru od gledanja finala. Mislim, The Finala… Klasika – gricke, cuga, i sredovječni ljudi koji su malkice smiješni kad se razulare. Sve smo otpjevali, sve smo odskandirali, 'zovi samo zovi', 'u boj u boj', 'bježite ljudi, bježite iz grada', čak nam se 'Bilećanka' u jednom intervalu potkrala – jbg, svi smo zašli u neke godine, pomiješala se životna razdoblja i režimi u kojima živimo – pa nas je domaćin ušutkavao. Dragovoljac  je domovinskog rata, sjebat ćemo mu image kod susjeda… Jarun nikad tiši i nikad sablasniji no u tu nedjelju navečer kad sam se vraćao kući, tu i tamo neki hipster na biciklu – vjerojatno je hipsterski 'in' prezirati naganjanje lopte po travnjaku – a na pedeset metara čujem poznanika kako objašnjava malom društvo s kojim je izašao provjetriti glavu, vjerojatno izbaciti maligane iz nje, 'nitko ne pamti one koji su bili drugi, kažite mi tko je bio drugi u olimpijskoj utrci na sto metara'. Mogu i ja biti glasan kad hoću, pa s te udaljenosti – sad već četrdesetak, možda i tridesetak – metara vičem 'jesi li ti ikad bio u nečemu drugi na svijetu? dosta mi je vas salonskih sportaša…', a on prepoznaje glas ' o, ti si… jebe se tebi, ti si bio prvak svijeta!'

Mda, neobičan je taj sport, a nogomet je posebno neobičan u toj neobičnosti vrlo specifične ljudske aktivnosti. Nogomet je ovom prilikom ujedinio i homogenizirao naciju više i jače nego što ju je uspio ujediniti itko – da, itko – u proteklih sad već skoro tridesetak godina. Da, mi jesmo mala zemlja s velikim kompleksima – kao što ama baš svaka zemlja ima neke svoje posebne velike komplekse – ali nema smisla naglašavati to da smo mali. Analogijom bi velika i najmnogoljudnija Kina trebala biti najbolja a svakom sportu… Radi se o nečemu sasvim drugačijem – o pitanju predstavljanja svijetu na čijem smo repu, na čijoj smo periferiji. Ne teritorijalno, nego statusno… Pa jebemumater, moraš biti ponosan kad šačica odabranih, ponosnih, karakternih  'tvojih' izađe pred dvije milijarde ljudi – koliko ih gleda – i predstavi tu malu iskompleksiranu zemlju – pa time i tebe, gledatelja samoga -  u najboljem mogućem svjetlu. I tu nema spora! A nemaš drugog načina da se predstaviš svijetu, jer nikoga – budimo realni – ne zanima ono što imaš za ponuditi. Ili misliš da imaš za ponuditi… Ili uvjeravaš samog sebe da imaš za ponuditi…

Oduvijek sam bio očajan prognozer, i u košarci – koju imam u malom prstu – teško 'ubodem' neku prognozu u važnoj utakmici. Uvijek, ali baš uvijek, pokušavam biti racionalan u procjenjivanju nekog budućeg rezultata – okolnosti, ozlijeđeni, suparnik, takve stvari. A u sportu nema baš puno logike, zdravog razuma i racionalnosti, pa tu kiksam. Poslije polufinala s Englezima pomislio sam 'izgubit ćemo finale 1-5', da bih se sutradan malo revidirao 'bit će 1-4, to je The Finale, i izvući će iz sebe više od objektivnih mogućnosti'. Nisam bio u pravu, ali sam – nažalost – bio vrlo blizu. Onih 1-5 mi je sijevnulo kroz sivu koru kad sam visio da je Modriću pobjegla jedna lopta s noge u završnici utakmice s Englezima, i da je promašio loptu prilikom pokušaja šutiranja. A to mu se inače ne događa. Igrali su, dakle, tri produžetka, dva puna izvodili penale na kraju, i imali su dan manje odmora od Francuza. A Francuzima su polovica momčadi tamnoputi momci koji su atlete s mogućnošću brže regeneracije. Nisam nikakav rasist, jednostavno je tako. Morali su se osjećati totalno iscijeđenima, i bili su totalno iscijeđeni. A na to je naša reprezentacija još prolazila kroz lakši dio ždrijeba, onaj dio u kojem nam je, recimo, Rusija makla Španjolce s puta. Na kraju su prvo i treće mjesto osvojile reprezentacije iz onog drugog dijela ždrijeba… I to dosta uvjerljivo.

Između polufinala i finala bio sam u autu i slušao radio, više se ne sjećam koja stanica je to bila, i mladi muški glas pokušavao je agitirati oko navijanja, između ostalog, i na slijedeći način: 'pa da živite u Bosni, a susjedna zemlja vam je Hrvatska, i ta Hrvatska igra u finalu Svjetskog prvenstva, za koga biste trebali navijati…?!'. Prebacio sam na drugu stanicu i pomislio, hoće li taj mladi glas, kad Srbija uđe u finale nečega, agitirati da mi navijamo za Srbiju jer nam je susjedna zemlja? E, to bih volio čuti… Kao i javljanje slušatelja u eter poslije toga.

Znao sam da naša reprezentacija može igrati dobra nogomet, znao sam da tu ima znalaca, silno talentiranih igrača čiji potezi mogu izazvati lagane žmarce niz kičmicu. Ali, ovim turnirom otvorili su mi se neki novi horizonti, pojavili se neki novi junaci. Recimo, Dejan Lovren! Kakav je frajer turnir odigrao! Apriorno nadrkani tip – ne znam čovjeka, ali na terenu izgleda ozbiljno nadrkano – čija je fokalna točka nadrkanosti na Svjetskom prvenstvu bila ona mimika tijekom polufinala  koja mu se mogla pročitati s usana 'jebat ću ti majku u pičku ja', a koja je već poharala društvene mreže i jedna je od rijetkih – a bilo ih je milijun – kojima sam se iskreno nasmijao, je tu svoju nadrkanost pretočio u beskompromisnost, oštrinu, koncentraciju, preciznost, pravovremenost, u sve one igračke osobine koje su nužne za igranje ovakvog natjecanja. Pa, stari, kapa dolje, navukao si me (i) na pomnije praćenje Liverpoola. A dobro i izgleda, što mi je žena rekla. A ako ona kaže…  Ne bih se želio miješati u te ženske procjene estetskih kategorija pripadnika mog vlastitog spola.

PIŠE: Zoran Čutura