ŽELJKO VELA: Nitko ne može pojesti tri ručka odjednom, pa makar bili i besplatni

Završio je još jedan vikend namijenjen kvalifikacijskim ogledima reprezentacija. Navijači nacionalnih selekcija dižu čaše u slavu novih bodova ili vidaju rane od poraza. U Hrvatskoj, srećom, ovo prvo. Oni kojima je klupski nogomet i ručak i večera, mogu odahnuti. Sljedećega vikenda sve se vraća u normalu i igra se za bodove u Premiershipu, La Ligi, Serie A...

Već smo se navikli na novi sustav odigravanja u kojem su FIFA/UEFA apotekarskom vagom razlomili kvalifikacijsku pogaču na niz manjih zalogaja i odredili precizne termine za njihovu konzumaciju. Kao i za mnogo štošta, mišljenja su podijeljena. Jedni bi radije htjeli uživati u donedavno uobičajenom kvailifikacijskom overdoseu . U teletekstu što se neprekidno zeleni od pogodaka koji simultano padaju na dvadeset ili više terena diljem Europe. Racionalisti su skloniji novom rješenju jer nema koristi ako netko pred tebe odjednom baci tri kile pečene janjetine. Više od polovice će se baciti ili ohladiti. Radije mi donesite svaki dan po malo i svaki dan friško. Racionalisti ne moraju strahovati: njihova je koncepcija - pobjednička.

Nema tu neke velike mudrosti. Nekada je svaki nacionalni nogometni savez trgovao TV pravima za utakmice koje je organizirao kao domaćin. Neke su utakmice vrijedile mnogo, neke manje, a neke ništa. Globalni nogometni vlastodršci odlučili su centralizirati TV prava i postati njihov jedini distributer. Novčano su obeštetili saveze i riješili ih brige pregovaranja s raznoraznim televizijama, siromašnim i bogatim. A onda su sjeli i napravili model koji maksimizira profit.

Nisam slučajno uzeo hranu kao lajtmotiv. Nitko ne može pojesti tri ručka odjednom, pa makar bili i besplatni. Ali, tri ručka u tri dana... e to je već dobra ideja. Ako sve kvalifikacijske utakmice strpamo u jedan dan, sve televizije svijeta izabrat će prenositi domicilnu reprezentaciju, plus maksimalno 3-4 iste koje se smatraju najatraktivnijima. Devedeset posto utakmica neće zanimati nikoga osim nacija koje u njima igraju. A to je veliko rasipanje resursa. S druge strane, specijalizirani sportski kanali trebaju što više programa, pod uvjetom da je uživo. Strpati dva tuceta utakmica jednu preko druge znači zagušiti programski potencijal. Podijeliti to u manje porcije znači "win-win" situaciju.

Na primjer, u nedjelju navečer navratio sam u sportski kafić u kvartu. Utakmica koja se gledala na dva ekrana bila je Škotska - Slovenija. Dakle, publika je izabrala nju kao najatraktivniju od pet koje su se igrale u istom terminu. Zanemarimo li čak i utakmicu Hrvatske, da je u nedjelju navečer paralelno igrala Njemačka, Španjolska ili Italija.... Škote i Slovence u Hrvatskoj bi uživo gledala samo slovenska ambasada. I to je benefit za broadcastere i za publiku. Stalno je nešto uživo i stalno postoji mogućnost izbora. Recimo, u nedjelju popodne Sportklub je uživo prenosio Armeniju i Kazahstan i time je i ta utakmica dobila komercijalnu vrijednost. Inače bi se njezin rezultat mogao pronaći samo na teletekstu. Ako biste uopće htjeli tražiti.

Uostalom, najbolji dokaz da je disperzija utakmica u više termina i izlaženje u susret potrebama TV prikazivača postao komercijalni conditio sine qua non jest praksa u Italiji i Španjolskoj gdje se već godinama igra u podne i gdje Milan / Inter / Juventus, odnosno Real / Barcelona / Atletico nikada ne igraju "jedni preko drugih". A zadnji čavao u promjeni uobičajenih navika je i odluka da će se Liga prvaka ubuduće povući iz svetog termina 20:45 i podijeliti u kasnopopodnevni i večernji termin, a sve u cilju više iskoristivih live minuta za televizijske gledatelje.

Utakmice reprezentacija oduvijek su bile "zlatna koka" za FIFA-u i UEFA-u, a uz inovacije i prilagodbe maksimalno je povećan komercijalni efekt. I jedino što kvari tu idilu je dojam da su utakmice reprezentacija u kvalifikacijama nemjerljivo manje važne i manje zanimljive publici od zbivanja u najjačim nacionalnim ligama. Do te mjere da mnogi, a potpisnik ovih redaka je jedan od njih, vikend posvećen reprezentativnom, a ne klupskom nogometu, shvaćaju smetnjom i greškom u sustavu. Možda nije pošteno, ali tako je. Kad igraju reprezentacije, zanima me ona moje države, a ovo ostalo je idi mi - dođi mi. Kad igraju klubovi, zanima me rezultat barem 20 klubova u Europi. Prije 15-ak godina nije bilo tako, ali danas apsolutno da. I siguran sam da nisam u manjini.

A nije tajna da se i klubovi ježe i gnušaju odlaska njihovih skupih nogu u reprezentativne kampove. Dok ovo čitate, team manageri najjačih europskih klubova sa zebnjom prikupljaju izvještaje o zdravstvenom stanju svojih zvijezda koje su se prošloga tjedna odmetnuli u nacionalnu vrstu. A još marljivije mole sve znane i neznane svece da njihove južnoameričke zvijezde bez ozljeda prežive dupli kvalifikacijski termin koji im nosi nove napore u noći s utorka na srijedu. Imajući u vidu novac koji klubovi ulažu u igrače i štetu koju trpe ako se njihove udarne igle ozlijede, ili barem iscrpe u nacionalnom dresu, ne treba biti puno pametan za zaključak da je prijepor između klupskog i reprezentativnog nogometa veliki čir koji raste i buja. I koji će u (bliskoj) budućnosti izazvati novo miješanje karata u odnosima nogometne moći i povezanih prava i obaveza.

(Foto: Pixsell)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!