SPOMENAR: Luda banda Wimbledona - The Crazy Gang have beaten the Culture Club!

 

Kao skupina sociopata za koju nisu vrijedili nikakvi zakoni i moralna načela, kada su se pojavili, više su sličili čoporu bijesnih pasa, nego ozbiljnoj momčadi. Nisu znali previše nogometa, neki od njih čak su bili ekstremno netalentirani...

Prozvani su - Luda banda.

Prvi put ovaj se nadimak pojavio 1982. i dolazi iz pera novinara Daily Mirrora Tonyja Stensona. Tri godine kasnije biva općeprihvaćen na Otoku. Donsi su kao drugoligaši u FA kupu izbacili Nottingham Forest, a Stenson je napisao: Rag-arse Rovers - soccer's Crazy Gang!

Svjesni igračkih limita, Donsi su počeli graditi vlastiti svijet kada su dosegli profesionalnu razinu natjecanja. Borili su se kako su znali i umjeli, ne prežući ni od čega. To je podrazumijevalo beskompromisnu tučnjavu na terenu, lomljenje glava, ruku i nogu, zastrašivanje rivala, pljuvanje, čupanje, štipanje... Zahvaljujući principima zasnovanim na proleterskom otporu prema svemu što ih okružuje, izgradili su jedinstveni momčadski duh i na terenu i izvan njega.

Bili su drukčiji, izdvajali su se iz mase. Bili su autentični proizvod otočkog nogometa, autohtona vrsta - najluđa momčad svih vremena! S Ludom bandom s kraja osamdesetih rock'n'roll je bio zajamčen!

Preteča tog ludila začetog na sada već legendarnom i, na žalost, srušenom Plough Laneu - stadionu, koji je veći dio godine više sličio na svinjac, gori je možda bio samo Derbyjev Baseball Ground - bio je Wally Downes. Čovjek koji je devet godina igrao za Wimbledon i za to vrijeme odigrao više od 200 utakmica. Onda su redom počeli dolaziti: Nigel Winterburn (iako će beskompromisni lijevi bek napraviti kasnije lijepu karijeru u Arsenalu), John Fashanu, Vinnie Jones, Lawrie Sanchez, golman Dave Beasant, Dennis Wise...

Donsi su od 1978. do 1986. preskočili četiri ranga natjecanja, a kada su se konačno dokopali First Divisiona, show je mogao početi.

Na Štefanje prošle godine prikazan je dokumentarac o tom ludom sastavu, u kojem o svojim 'dostignućima' ponajviše govore Fashanu i Jones. Na Otoku je ponovo zaiskrio onaj stari plam. Stara dobra vremena...

Premier liga već je dugo u ozbiljnoj kolotečini i teško da navijači bar nakratko nisu postali nostalgični. Priznat ćete, naspram modernom nogometu, čak i ono što su luđaci s Plough Lanea radili podsjeća na romantiku.

A onda se javio jedan čangrizavi starac po imenu Dave Bassett i sve pokvario. Prvi trener Wimbledona iz slavnih dana, ovaj put u ulozi filmskog kritičara, ubio je i to malo romantike preostale u obrisima sjećanja...

„To što su Fash i Vinnie govorili u kameru predstavlja nas kao obične životinje. Pojedini igrači plakali su zbog maltretiranja? Potpuna besmislica! Pretjerali su! Previše su ukrasili sve te priče. Trebali su pokazati više poštovanja prema onima s kojima su igrali“, oštro je reagirao na dokumentarac Bassett.

O čuvenoj inicijaciji tijekom koje je svakom novajliji spaljena odjeća, Bassett je rekao:

„Kada je Fashanu prvi put ušao u svlačionicu, rekao je: "Ja neću u Bandu, nemojte mi spaliti odjeću, pa neću ni ja vama“. Prvi nije želio sudjelovati u tome. Pričao je da je Johnu Barnesu uoči finala FA kupa s Liverpoolom 1988. rekao sve najgore što jedan crnac može reći drugom crncu. I John je potvrdio da su to gluposti. Fash je ispao budala! Ne mogu vjerovati ni da je zaključavao igrače u prtljažnik ili da im nije dopuštao jesti dva dana. Bio je i ostao običan klaun. Vinnie samo podržava njegove izmišljotine.

Bassett se ni tu nije zaustavio...

„Čitao sam da smo poplavljivali protivničke svlačionice čupajući kanalizacijske cijevi. Da se nije moglo disati od smrada. Totalna glupost! Možete li zamislite ljude poput Fergusona ili Clougha koji bi sve to trpjeli?!“

Sjećate li se rečenice iz slavnog vesterna Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea: "Ovo je Zapad, gospodine. Kada legenda postane činjenica, objavljuje se legenda"? Riječi Maxwella Scotta (Carlton Young), urednika lokalnih novina u spomenutom vesternu, mogle bi poslužiti kao idealan odgovor gospodinu Bassettu.

Mi ćemo se, dakle, držati legende. Ipak je Wimbledon bio Divlji zapad engleskog nogometa toga doba...

Defenzivac Terry Phelan doživio je jednu od 'lakših' inicijacija. Odjeća mu je dakako bila spaljena i to nije bio problem, već višetjedno zafrkavanje i psihološko maltretiranje. Jednog dana obratio se Bobbyju Gouldu, Bassettovu nasljedniku na klupi.

„Došao je uplakan jednog dana i rekao mi: "Šefe, ja ovo više ne mogu izdržati". Znao sam da je najbrži igrač u momčadi i na prvom sljedećem treningu naredio sam pomoćniku Donu Howeu da samo trče. Terry je dobio svaku utrku. Tako su ga počeli poštovati. Postao je jedan od njih“.

Priznat ćete, bio je to znatno lakši put za ulazak u Bandu od onih koji su se s džoginga po obližnjim livadama vraćali potpuno goli. Trebali su prijeći dvjestotinjak metara do Plough Lanea dok su ih naganjali razjareni lokalni psi.

„Mještani su, vidjevši taj prizor, često govorili: "Ovaj je sigurno nov"“, prisjeća se Vinnie Jones.

Danas je Jones velika holivudska zvijezda, a ni u spomenutom dokumentarcu nije odustao od priče o spaljivanju automobila Alana Corka:

„Nisu mu htjeli dati povišicu. Zato smo to napravili, da bismo ga Upravi predstavili kao siromaha“.

Priča da je Fashanu isprebijao suigrača u svlačionici ne "pije vodu" iz jednostavnog razloga što ni on ni Vinnie Jones nisu željeli reći o kojem se igraču radi:

„Jednog dana Fash je samo rekao da zatvorim vrata. Nikad nisam vidio ništa slično. Bacao je tog dečka kao krpenu lutku“.

Uz Jonesa, koji u svojoj biografiji ima nekoliko teških ozljeda rivala, od kojih se nekoliko igrača nikada nije potpuno oporavilo, John Fashanu bio je najbrutalniji. Visok, snažan crnac dugih ruku i nogu, u mladosti je trenirao karate. Čak se pričalo da ima crni pojas. Njegovi laktovi 'ukrasili' su mnoga lica, a najgore je prošao Gary Mabbutt iz Tottenhama, kojem je u jednom dvoboju ozbiljno ozlijedio vrat i očnu jabučicu.

„Morali smo tako igrati da bismo preživjeli. Meni je Wimbledon bio i otac, i majka, i brat koje nisam imao“, izjavio je svojedobno Fashanu.

Brata je, doduše, imao, ali ga se odrekao kada je ovaj priznao da je gay. Justina je zbog seksualnog opredjeljenja prvo do iznemoglosti u Nottinghamu maltretirao Brian Clough, zatim se potucao po nižerazrednim klubovima, da bi na kraju izvršio samoubojstvo.

Sudeći po mentalnom sklopu barem ove dvojice (Vinnie i Fash), oni su utakmice zaista zamišljali kao rat i borili se za svoje živote. Jasno, u pitanju je sasvim pogrešan pristup, čak i za ono vrijeme, ali kako su godine prolazile, a Wimbledon imao bolje i bolje rezultate, postajali su sve zanimljiviji, sve dok niste morali igrati protiv njih, naravno... Pokušavali su kasnije nešto slično svojim igračima u glavu utuviti i Sam Allardyce i Tony Pulis, međutim, nije išlo, usprkos golemim naporima.

Gazda Donsa Sam Hammam, kontroverzni libanonski biznismen, sanjao je o kupnji Chelseaja. Kada nije uspio, zadovoljio se Wimbledonom i, kako je govorio, nikada se nije pokajao.

On je tek bio priča za sebe...

„Ako danas izgubite, za večeru ćete imati jarčeva mu.. i devin mozak!“

Bio je to Hammamov način motiviranja igrača za određene utakmice. O nogometu je znao malo i po tome se potpuno uklapao u društvo. Vinnie, Fash, Lawrie Sanchez i ostali znali su nešto više od breza u Hyde Parku, Hammam ni toliko.

Kada su ga pitali zbog čega njegova momčad igra isključivo dugim loptama, rekao je: "To je najbrži put do gola!" Vjerojatno njegova najpametnija izjava o nogometu, s obzirom na to u kakvoj su "svađi s nogama" bili Donsi.

No, ovaj Libanonac bio je zaljubljen u svoj sastav. Kada bi se na nekoj utakmici pojavili u trapericama, ležerno obučeni, umjesto u odijelima kako je protokol nalagao, uvijek je bio spreman platiti kaznu. Sve ovo dovelo je do toga da su Donsi sve češće bili glavna tema u tabloidima širom Engleske.

Ostala je zapisana i izjava premijerke Margaret Thatcher, koja je na jednom od svojih političkih nastupa 'pohvalila' momke s Plough Lanea:

„Ako možemo Japancima prodavati Newcastle Brown (prilično loše pivo) i ako Wimbledon može igrati u First Divisionu, sigurno ne postoji nešto što je izvan našeg domašaja. To bi trebala biti naša deviza“.

Bilo kako bilo, ti dečki neće ostati upamćeni samo kao probisvijeti i klipani. Na vrhuncu slave, u najboljoj sezoni ikada odigranoj u eliti (zauzeli sedmo mjesto), uspjeli su na Wembleyu u finalu FA kupa pobijediti tada najbolji sastav Engleske - Liverpool. Bilo je to u svibnju 1988. godine.

Donsi su slavili 1:0 golom Lawrieja Sancheza i taj trijumf ostat će zauvijek zapisan kao jedno od najvećih iznenađenja u povijesti ovog natjecanja. Redsi možda nisu bili ubojiti kao nekoliko godina ranije - Ian Rush prešao je u Juventus - ali su se zato Grobbelaaru, Nicolu, Hansenu, Aldridgeu i ostalima pridružili John Barnes iz Watforda i Peter Beardsley iz Newcastlea. I dalje je to bila snažna momčad.

Dovoljno snažna da kladionice Wimbledon proglase za apsolutnog autsajdera. Na jednu uloženu funtu moglo se zaraditi čak 33 u slučaju da oni podignu pehar!

„Većina mojih igrača nikada nije zakoračila na Wembley. Zbog toga sam rano ujutro morao podmititi radnika na stadionu da nas pusti da samo osjete travu i veličinu tog stadiona“, prisjećao se Bobby Gould, tadašnji menadžer Donsa.

Noć uoči velikog finala prvi je put osjetio da su njegovi igrači nervozni...

„Bili smo kao mačke na usijanom limenom krovu. Stvar je bila u tome da smo svi bili svjesni koliko je sve to ozbiljno. Kako sada ići okolo i razbijati sobe po hotelu?! Nismo znali što ćemo sa sobom. Bobby je to primijetio i dao nam je nešto novca da odemo do puba, popijemo poneko piće i smirimo se. Tek kada smo se spustili dolje, shvatili smo koliko zapravo navijača imamo“, pričao je jednom prilikom Vinnie Jones.

Koliko god da su tabloidi bili naklonjeni Ludoj bandi, neki ozbiljni listovi poveli su nekoliko tjedana prije velikog finala kampanju i pisali da je "trijumf Liverpoola u tom susretu od neprocjenjive važnosti za nogomet na Otoku". Faktički, to je trebalo predstavljati pobjedu dobra nad zlom. Ne puno godina ranije mediji su podržali bitku za pad engleskog nogometnog klasicizma, što se prije svega odnosilo na shvaćanje nogometa i filozofiju same igre. Wimbledon nije trebao biti samo poražen, već i ponižen, a to bi onda predstavljalo simboličan kraj zastarjelih ideja i otvaranje vrata modernom loptanju.

Kao i mnogo puta ranije, Donsi su znali da će morati koristiti sva dopuštena i nedopuštena sredstava kako bi se čudo dogodilo. Psihološke igrice krenule su još od dolaska dva sastava na stadion...

„Don Howe je bio prilično lukav. Čim smo stigli, vratio je sat u našoj svlačionici nekoliko minuta unazad pa su nas igrači Liverpoola prvo morali čekati u tunelu“, uz osmijeh se prisjećao Gould i dodao:

„Službene osobe su vrištale: "Morate odmah izaći!" Dobili su ekspresan odgovor: "Fuck off! Neka čekaju!" Kada smo izašli u tunel, bili smo kao divlje životinje“.

I Vinnie Jones vrlo dobro pamti taj prvi susret u tunelu:

„Vidio sam strah u očima Liverpoolovih igrača. I oni su znali što će se dogoditi“.

Ipak, uoči utakmice, još u svlačionici, dok se povijesni uspjeh osjećao samo u zraku, prvi je put najavljen kraj jedne - barem za navijače Wimbledona - prelijepe bajke. Tek što je završio svoj nadahnuti motivacijski govor, Gouldu se obratio gazda Hammam.

„Prišao je i rekao mi: "Tako je, Bobby, svi su oni za prodaju. Ovo je naš vrhunac, maksimum. Moramo se naplatiti". To je bilo tužno“, pričao je nedavno menadžer Donsa, opisujući taj čudesni dan.      

A na terenu fešta kakvu su momci s Plough Lanea do tada mogli gledati samo na televiziji. Gotovo 100.000 ljudi na tribinama i princeza Diana kao posebni gost. Ide od igrača do igrača, sa svima se pozdravlja i prozbori pokoju. Za ono vrijeme bio je to blještavi spektakl. Možda se ti žestoki dečki u svemu tome i nisu snašli najbolje - Dennis Wise zaboravio je predati cvijeće namijenjeno princezi - ali kada je Brian Hill prvi put puhnuo u zviždaljku, djelovali su kao da svaki dan igraju na Wembleyu.

Radili su ono što su najbolje znali i čudo se dogodilo. Vinnie Jones svoj start nad jedanaesticom Liverpoola Steveom McMahonom često spominje kao ključni detalj za pobjedu. Igrala se osma minuta kada je krilni napadač Redsa nakon divljačkog nasrtaja poletio metar u vis.

„To uklizavanje planirano je tjednima unazad. Start je počeo na njegovu vratu, a završio se na članku. Bum!“, uz osmijeh priča Fashanu.

Lawrie Sanchez je pobjedonosni gol postigao sredinom prvog poluvremena, ali je u istinskog junaka ipak izrastao golman Dave Beasant, nakon što je u 61. minuti obranio jedanaesterac Johnu Aldridgeu. Crveni su do kraja napadali kao ludi - uzalud. Komentator John Motson s BBC-a teška srca je nakon 90 minuta ispalio kultnu rečenicu:

„The Crazy Gang have beaten the Culture Club.“

Bio je to vrhunac i početak kraja Lude bande. Već tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća nositelji igre originalnog sastava i utemeljitelji specifičnih metoda "preživljavanja" počeli su odlaziti. Dres kluba oblače neki novi dečki, prilagodljiviji konvencionalnom, a ludilo je polako nestajalo. I Plough Lane je porušen. Već tada je postalo jasno - palo je posljednje uporište amaterskog nogometa u eliti. Mali i siromašni više nikad neće moći s bogatima.

Wimbledon je bankrot proglasio 2003. godine. Tadašnje gazde odlučile su klub prebaciti oko 70 kilometara sjeverozapadno od Londona, u Milton Keynes. Taj novi kolektiv postao je pravni nasljednik originalnih Donsa, ali ga pravi navijači nikada nisu prihvatili. Štoviše, osnovali su vlastiti klub. U Londonu, gdje drugdje!

AFC Wimbledon (A Fan’s Club - klub navijača) danas igra Ligu 2, četvrti rang natjecanja u Engleskoj, a nema nijedan trofej. Milton Keynes Dons diči se peharom FA kupa iz 1988. i tone sve više; feniks s Kingsmeadowa zadovoljio se duhovnim naslijeđem svog slavnog pretka i opet mašta o ulasku u Premier ligu... 

FOTOGRAFIJA NA KOJOJ SE "ČUJE" URLIK PAULA GASCOIGNEA

Jedna fotografija s kraja osamdesetih ostala je kao nasljedstvo Lude bande. Na toj legendarnoj slici nalaze se Vinnie Jones i tadašnja zvijezda Newcastlea u usponu Paul Gascoigne, mladi nogometni dragulj poljuljane britanske krune. U najkraćem, autor je uhvatio trenutak dok Vinnie "mjeri" genitalne proporcije Gazzi.

Zvijezda Svraka toliko je razjapio usta da se i na fotografiji može "čuti" njegov urlik. S druge strane, od jačine stiska, na Vinniejevoj vilici ocrtava se svaki mišić. Pa vi sad vidite kakav je to osjećaj bio.

Gascoigne se mnogo godina kasnije prisjetio tog dvoboja...

„Prišao mi je i rekao: "Moje je ime Vinnie Jones, ja sam Ciganin. Zubima ću ti otkinuti uho i ispljunuti ga na travu. Ti si moj". Cijelo vrijeme osjećao sam njegov dah za vratom. Bio je kao zmaj. Nikada se nisam plašio izazova, ali svaki njegov start bio je čista agresija na moje tijelo. Drugi put mi se obratio sljedećim riječima: "Ja idem na korner, ali ne brini, vratit ću se“.

Eto tako je Vinnie čuvao svoje protivnike. Čudi li vas onda što je David Beckham bježao po cijelom igralištu od njega?

(Foto: Action Images)

Piše: Predrag Dučić/MozzartSport

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!