SPOMENAR: Lav Jašin - čudesna mreža Crnog pauka

Legenda kaže da je Lav Jašin postao to što jest - po mnogima najveći golman u povijesti nogometa - zahvaljujući pijanom pjesniku.

Bile su prve poslijeratne godine kada je Arkadij Černišov, čuveni hokejaški stručnjak, počeo tragati za nasljednikom Alekseja Homiča, legendarnog nogometnog golmana moskovskog Dinama. Krajem četrdesetih Černišov - kasnije proglašen ocem sovjetskog hokeja - bio je 'siva eminencija' u sportskom društvu pod policijskim patronatom, pa se tako njegova slušala i kada je nogomet bio u pitanju. U jednom trenutku vodio je čak i prvu momčad!

Na nekom od 'prijemnih' treninga u to vrijeme pojavio se golobradi Jevgenij Jevtušenko. Iako u ranim tinejdžerskim godinama, reflekse je dobro 'natopio' votkom.

Arkadij Černišov nije oklijevao:

„Što ti radiš osim što igraš nogomet?“

A mladi Jevgenij će kao iz topa:

„Pišem poeziju.“

„Odlično! Bit će najbolje da nastaviš sa stihovima i rimama.“

Samo nekoliko dana kasnije Černišov će na jednoj utakmici tvorničkih momčadi u okrugu Bogorodskoje - Moskva - primijetiti Jašina. Već sutradan odveo ga je na trening i primio u juniorsku momčad.

Černišov je tako u možda samo tjedan dana napravio dvije velike stvari: Lav Jašin izrastao je u sportskog diva svjetskih razmjera, dok Jevgenij Jevtušenko nije ostvario svoje golmanske snove, ali će postati jedan od najvećih pjesnika novije ruske književnosti. Pisao je o ljubavi, rjeđe o politici. I, naravno - o Lavu Ivanoviču Jašinu.      

Kada su izbili prvi sukobi na teritoriju Sovjetskog Saveza u Drugom svjetskom ratu, Jašin je imao 12 godina. Bio je dijete industrijskih radnika i istog trenutka zaposlili su ga u jednoj tvornici municije na rubu Moskve. Tu je napravio prve nogometne korake. Sve dok ga Černišov nije odveo u Dinamo, dane je uglavnom trošio u tom tvorničkom krugu.

Manje je poznato da je Lav Jašin imao neuspješan debi na velikoj sceni i da je zbog toga zamalo napustio nogomet. Aleksej Homič, zvani Tigar, bio je ozlijeđen prije derbija s moskovskim Spartakom u ljeto 1950. pa je 20-godišnji Jašin dobio šansu. Napravio je kardinalnu pogrešku tog dana, sudario se sa svojim defenzivcem, primio gol, a Dinamo izgubio utakmicu. Gotovo tri sljedeće godine proveo je na klupi za rezervne igrače.

Tek kada je Walter Sanaya - doveden da naslijedi Homiča nakon te pogreške - napustio klub 1953, Lav Jašin dobio je novu priliku. U međuvremenu, onako očajan, utjehu je pronalazio braneći za hokejašku momčad Dinama, kod svog nogometnog gurua Černišova. Bio je prilično uspješan. U svojoj bogatoj biografiji ima čak i osvojen nacionalni kup.

GOLMAN NEMA BUDUĆNOST

Te 1953. morao je prelomiti. I nije pogriješio. S jedne strane bio je poziv u reprezentaciju SSSR-a, s druge prilika da se iskupi i još jednom okuša na nogometnom terenu. U trenucima odluke do izražaja je došao karakter koji će ga krasiti kroz 20-godišnju karijeru. Odlučnost i iznad svega hrabrost. Znao je da bi jedan san zauvijek mogao biti prekinut, ali nije oklijevao.          

„Kakav je to golman kojeg ne muče golovi koje je primio? To ga mora mučiti. Ako je sasvim miran i ne zanima ga, to znači da je kraj. Bez obzira na sve što je imao u prošlosti, on nema budućnost“, rekao je kad je već bio slavan i veliki.

Te devize držao se kroz čitavu karijeru, pa i na početku. Razmišljajući o primljenim golovima bivao je sve bolji i veći, stigavši tako i do golmanskog prijestolja. Sa svojim Dinamom pet je puta bio prvak SSSR-a, osvojio tri Kupa, bio prvak Europe sa Zbornajom, olimpijski pobjednik... Od 813 utakmica u karijeri (računajući i prijateljske), na 470 uspio je sačuvati svoju mrežu! Ne postoji točan podatak, ali Rusi danas računaju da je kao specijalist za jedanaesterce obranio oko 150 udaraca s bijele točke.

Jednom je rekao, a više puta se prepričavalo:

„Radost doživljena kada sam vidio Jurija Gagarina da leti u svemir, jedino je što se može usporediti s radošću nakon obranjenog jedanaesterca.“

Jedan od onih velikana koji ga je uspio svladati je krilo Engleske Sir Tom Finney. Ovako se negdašnji as Prestona prisjećao njihova dvoboja na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj 1958:

„Gubili smo 2:1, a onda nam je dosuđen jedanaesterac. Uzeo sam loptu i vidio Jašina na golu. Djelovao je zastrašujuće, onako obučen u crno. Odlučio sam pucati slabijom, desnom nogom. Znao sam da je gledao kako obično šutiram, želio sam ga zbuniti. I uspio sam! Prevario sam Lava Jašina“, s ushićenjem bi pripovijedao Finney kada god su ga pitali o toj utakmici.  

Jašin je sa svojih 187 centimetara visine bio je pravi div za ono doba. Primjera radi, njegov sunarodnjak i velikan moskovskog Spartaka Rinat Dasajev osamdesetih je bio najviši golman u vrhunskom nogometu sa 189 cm.

Iako je na prvi pogled djelovao nezgrapno, Jašin se odmah isprofilirao kao inovator na tom ne baš cijenjenom poslu. Ono što je Mađar Gyula Grosics radio početkom pedesetih, Lav Jašin je unaprijedio i podigao na još višu razinu.

Postao je prvi golman koji je gospodario u svom šesnaestercu u pravom smislu te riječi, bio posljednji igrač obrane, imao sposobnost odlučujućeg utjecaja na rezultat... Živci čelični, samopouzdanje zarazno. Njegov avangardni stil - obožavao je lopte hvatati jednom rukom, graciozno noseći tu svoju visinu - dopao se svima na prvi pogled. Voljeli su ga jednako i s ove i s one strane Željezne zavjese. Nije često radio parade, uvijek se trudio da dobrim kretanjem završi glavni dio posla, ali kada je morao, to je činio na spektakularan način, hvatajući loptu u letu.

Tako je bilo i s jedanaestercima. Zbog toga, crnih kratkih hlača i džempera, od kojih se nije odvajao, dobio je nadimke Crna pantera i Crni pauk.      

„Sve što je Jašin radio bilo je na najvišoj razini. Njegova dostignuća nemoguće je ponoviti. Nitko nije poznavao svoje kutove kao on. Također, bio je veliki gospodin. Sjećam se da je u polufinalu Svjetskog prvenstva u Engleskoj protiv Njemačke zamalo ostao bez glave kada je Uwe Seeler naletio na njega. Što mislite, što je prvo učinio kada je ustao? Okrenuo se da vidi je li sa Seelerom sve u redu i pružio mu ruku“, pričao je Gordon Banks, čovjek koji se više desetljeća borio za status svjetskog broja jedan baš sa sovjetskim divom.  

NOĆNA MORA JUGOSLAVENA

Nerijetko je glavu stavljao 'u torbu' zbog obrane. Za vrijeme Svjetskog prvenstva u Čileu 1962. dva je puta doživio lakši potres mozga zahvaljujući bespoštednom bacanju u noge suparnika. Nije štedio ni sebe ni protivnika, ali uvijek u granicama fair-playa.   

Najveću nagradu za veličanstvenu karijeru Lav Jašin dobio je 1963. Te je godine u nacionalnom prvenstvu primio samo šest golova na 27 utakmica! U izboru France Footballa proglašen je najboljim igračem Starog kontinenta ispred Eusebija, Rivere, Greavesa, Lawa, Charltona, Sivorija...

Svjetski mediji utrkivali su se tko će mu udijeliti ljepše komplimente...

„Kada Jašin stane na gol, za loptu ne postoji ni najmanji prolaz. Ruke su mu duge poput pauka i uvijek je obučen u crno. Odlikuje ga ogoljena elegancija, koja prezire spektakularnost suvišnih pokreta. Ima običaj silovite udarce zaustavljati jednom rukom, stiskom kliješta kojim smrvi svaki projektil, dok mu ostatak tijela ostaje nepokretan poput stijene. On može jednim pogledom, ne mičući se s mjesta, skrenuti loptu s njene putanje“, pisali su kroničari šezdesetih godina.

Skroman i gospodstven, kakav je uvijek bio, u trenutku uručenja nagrade izjavio je:

„Postoji jedan golman koji ovo priznanje zaslužuje više od mene. To je Vladimir Beara. Veliki Vladimir.“

Jašinovi najveći uspjesi sa SSSR-om usko su povezani s jugoslavenskom reprezentacijom. U Melbourneu 1956. Sovjeti su u finalu bili bolji od Plavih 1:0 i okitili se zlatnom medaljom - Crna pantera na tom je turniru primila samo jedan gol. Četiri godine kasnije u Francuskoj, također u finalu, ali Europskog prvenstva, Zbornaja je slavila 2:1.

Na ovim prostorima na Lava Jašina gledalo se kao na nadljudsko biće, koje je reprezentaciju zaustavljalo uvijek korak do najsjajnijeg trofeja. Jugoslavenski nogometaši su ga voljeli i divili mu se. Možda je baš zato jedno od najvećih dostignuća bilo dati gol tom čudesnom čovjeku u crnom.

Igra sudbine ili nešto drugo, tek, Jašin je u Jugoslaviji primio i najsmješniji (okvir), ali i najljepši gol u karijeri. Ovaj drugi čista je antologija. O tome su čak ispjevani i stihovi: "Atomskom ljevicom strah u kosti lije, od njega se ni Jašin obranio nije". Posvećeno Borivoju Bori Kostiću...

Bio je 2. lipnja 1959. i prijateljska utakmica Crvena zvezda - Dinamo. Crveno-bijeli glatko su dobili moćne Moskovljane 4:1, a Zvezdin bombarder odigrao je utakmicu života. Tri je puta Kostić pogađao mrežu najboljeg golmana svijeta! O pogotku iz slobodnog udarca s oko 30 metara pričalo se na svim meridijanima. Tako nešto Jašinu se nije dogodilo gotovo nikada.

„Zašto niste obranili taj udarac iz velike daljine?“, pitali su ga navodno novinari po povratku u Moskvu.

„Kako da ga obranim kad nisam vidio loptu?“, obrecnuo se legendarni as.               

Kostić i Jašin postat će kasnije nešto više od običnih poznanika...

„Borin udarac je najčudniji od svih. To nije šut - to je torpedo. On je najnezgodniji nogometaš protiv kojeg sam igrao u karijeri.“

Dobivanjem Zlatne lopte Jašin je postao jedan od najpopularnijih sportaša svijeta. U to vrijeme u javnost su procurile neke stvari iz njegova privatnog života. Tako se  prvi put izvan Sovjetskog Saveza moglo čuti da je Jašin pasionirani ribič, lovac i pušač. Kada god je odlazio na gostovanja s klubom ili reprezentacijom, prvo bi potražio mjesto gdje se može baciti udica. Čak je postojalo praznovjerje da momčad uvijek dobiva ako on prije utakmice peca.

Slava ga nije promijenila. U rodnoj Moskvi obilazio je smetlišta poput tisuća beskućnika ili siromaha. Oni u potrazi za koricom kruha, on prikupljajući gliste i crve kao mamac za ribu.

Slobodno vrijeme uglavnom je provodio u vikendici. Volio je kuhati kćerima dok mu je supruga bila na poslu. Recept za sretan život...

Kada su ga pitali u čemu je tajna tih njegovih čudesnih obrana, rekao je:

„Trik je prije utakmice popušiti cigaretu da bi se smirili živci, a zatim popiti veliki gutljaj žestokog pića kako bi se opustili mišići.“

BERNABEU JE UZALUD DOLAZIO U PARIZ

Duhan mu je ozbiljno narušio zdravlje još za vrijeme igračke karijere. Imao je čir na želucu, zbog čega je svuda sa sobom, pa čak i tijekom utakmica, nosio jestivu sodu. Ona mu je pomagala kada bi dobio napad.

Pri kraju života imao je velikih problema s krvnim žilama. Nije želio prestati s pušenjem. Život mu je tom prilikom spašen, ali ostao je bez desne noge.

Jašin je obožavao i vožnju. Krajem pedesetih svih nogometaši Dinama imali su tada ultrapopularni Moskvič, no, zbog visine on je morao kupiti nešto komotniju i veću Volgu. I nije bio baš discipliniran vozač. Policija ga je često zaustavljala zbog prekomjerne brzine, ali i opraštala mu kazne. Nije bilo nikoga tko nije prepoznao sovjetsku Panteru. Te priče znali su svi u gradu.

Jednom prilikom, kada se vraćao iz Možajska, nije se izvukao...

„Druže Jašin, žao mi je. Danas nemate sreće. Ja sam veliki navijač Spartaka. Dajte mi dokumente“, ponosno je prozborio policajac prije nego što mu je s velikim zadovoljstvom napisao kaznu.  

Lav Jašin 20 je godina profesionalno igrao nogomet. Sve te godine posvetio je samo jednom klubu - Dinamu iz Moskve. Ako je ikada i razmatrao ponudu nekog drugog sastava, bilo je to nakon finala EP 1960. Iako do ponude zapravo nije ni došlo.

Svemogući Santiago Bernabeu stigao je samo zbog njega u Pariz. Čekajući na susret s Jašinom prvi čovjek Reala čuo je razne priče, poput one da ne postoje novci zbog kojih će ovaj napustiti domovinu.

Bilo je to vrijeme kada se pred najveće iznosio bianco ček. Čuvši da će Bernabeu to učiniti, suigrači iz reprezentacije savjetovali su svog kapetana:

„Napiši cifru od koje će mu se podignuti kosa na glavi.“

Španjolac je najbolje na svijetu znao kako se dočepati onoga što želi, međutim, u ovom slučaju nije imao ni najmanju šansu. Shvatio je to kada je Jašin na pregovore došao s nekolicinom kolega iz momčadi, ne krijući ništa od njih te kada su mu suradnici preveli one riječi. Sve je bilo jasno i prije upoznavanja.

Veliki gazda se blago smiješio prilikom rukovanja, a onda ozbiljnim tonom obratio momcima pred sobom:

„Zaista sam spreman za njega platiti bilo koju sumu. Čak i ako ću zbog toga morati prodati obiteljske dijamante, ili pasti u dugove. Ali znam da ni to neće biti dovoljno jer gospodin Jašin zapravo nema cijenu, kao ni slike velikih majstora koje se nalaze u muzeju Prado.“

Lav Ivanovič Jašin (22. listopada 1929. - 21. ožujka 1990) od nogometa se simbolično oprostio 1971. u 42. godini, iako je još 1970. prestao s aktivnim igranjem.

Na Stadionu Lenjin (današnji Lužnjiki) okupile su se 103.000 ljudi. Njegov Dinamo igrao je protiv selekcije Svijeta koju su predvodili Pele, Eusebio, Beckenbauer, Gerd Müller, Mazurkiewicz, Facchetti, Charlton, Džajić... Jedna od najboljih momčadi ikad sastavljena... Jašin je posljednji put stajao pred golom i posljednji put sačuvao mrežu Dinama.

Crna pantera ostala je vječno zarobljena u mašti pijanog pjesnika s početka priče. Jevgenij Jevtušenko danas je jedan od najvećih živih ruskih umjetnika. Sjećanje na dugogodišnjeg prijatelja, a nekada davno "suparnika", čuva tako što svakog listopada, na njegov rođendan, recitira pjesme koje su mu posvećene. Svoje, ali i one koje su o Jašinu pisali Vladimir Visocki i Robert Roždestvenski.

Sovjetski div, ikona, idol. Lav Jašin.     

ZANIMLJIVOSTI

KAKO JE ZBOG JAŠINA POLICAJAC POSTAO LOPOV

Čovjek čeličnih živaca najbliže je bio da ih potpuno izgubi nakon polufinalne utakmice Europskog prvenstva u Francuskoj 1960. Sovjeti su svladali Čehoslovačku i prošli u finale. Potpisujući autograme na terenu, Jašin je primijetio da je nestala njegova sretna šilterica.

Podigla se velika prašina. Kako braniti u odlučujućem susretu bez svoje amajlije? Iste večeri na lokalnom radiju spiker je više puta zamolio lopova da vrati ukradenu stvar, objašnjavajući njenu važnost za legendarnog golmana, uz obećanje da neće biti nikakvih posljedica. Preko radio-valova obratio se i sam Jašin.

„Vratite mi šiltericu i nakon finala poklonit ću vam svoj crni džemper.“

Sljedeće jutro u predvorju vile u blizini Pariza, gdje je odsjela ekspedicija SSSR-a, na recepciji se pojavio čovjek u uniformi sa slavnom šiltericom u ruci. Ni manje ni više do policajac. I ne, on nije uhvatio lopova, već je sam to postao. Zbog Lava Jašina!

Čovjeku je bilo neugodno dok je vraćao ukradenu stvar, ali se ipak sjetio što je golman obećao preko radija i podsjetio ga na to. Nakon utakmice zaista je dobio džemper Crne pantere.

KAD JE ŠEHOVIĆ RASPALIO S MARIJIN-DVORA

Nedugo nakon finala Europskog prvenstva 1960. novi prvaci došli su na Koševo odigrati prijateljsku utakmicu. Za tu priliku Sarajevo je bilo pojačano dvojicom najboljih igrača Željezničara - Osimom i Smajlovićem. Posebno za moćne Sovjete formiran je najbolji napad u povijesti sarajevskog nogometa: lijevo Mišo Smajlović, centarfor Hasim Ferhatović i desno Ivica Osim. Na drugoj strani ne baš najjači sastav SSSR-a, ali svemogući Lav Jašin bio je na golu.   

Zapinjali su domaći nogometaši iz petnih žila da makar priprijete tom divu, a on pomalo i živcirao gledatelje nonšalantnim obranama. Hvatao je kao od šale sve što je letjelo prema njemu. Očevici kažu da se do primljenog gola nijednom nije bacio te da mu je oprema bila potpuno čista.

A kako se to dogodilo i kako je Salih Šehović ušao u povijest bez obzira na poraz 2:1...

Ono što je Šeha znao s obje noge Osim je imao u malom prstu svoje ljevice, međutim, imao je taj razorni udarac. Doduše, često su njegovi projektili prije završavali 'na Igmanu', negoli u mreži rivala... Druga priča, ovo je bio njegov dan slave.

Iznerviran onim što Jašin radi - a u pojedinim trenucima to se moglo podvesti i pod ponižavanje suparnika jer kako gledati na sve te šutove koje ovaj hvata jednom rukom - Šehović je onako bezobrazno i pretenciozno opalio s oko 25 metara. I nije to bio jedan od onih prepoznatljivih topovskih udaraca, lopta je putovala, i putovala - a padala je kiša - i baš kada se Jašin spremao da je negdje na petercu ubere kao zrelu jagodu, dogodilo se čudo.

Nezgodno je odskočila - kombinacija nezgodne felše i loše zatrpanog krtičnjaka - izmigoljila mu se iz ruku i zaputila prema praznoj mreži. Jašin se nije predavao, nadu je polagao u posljednji skok... Uzalud.

Jašin u blatu, stadion na nogama! Ne pamti se da je najbolji golman u povijesti nogometa primio bizarniji gol, a Baščaršijom i dalje bruji kako je Šeha opalio s Marijin-Dvora i srušio Jašina.

Legenda o sarajevskom bombarderu i Lavu Jašinu prepričavala se s koljena na koljeno godinama. Kao po pravilu, uvijek se na onih 25-30 metara dodavao još pokoji centimetar. Tako se danas može čuti da ga je Crna pantera na Koševu primila i s čitavih 40 metara, izravno u rašlje...

Piše: Predrag Dučić/MozzartSport

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!