SPOMENAR: Kakvi Pele, Müller, Ronaldo, Messi... Najbolji strijelac u povijesti rođen je u Austro-Ugarskoj!
Vrijeme Čitanja: 9min | uto. 16.12.14. | 09:20
Josef Pepi Bican imao je samo 12 godina kad je počeo zarađivati od nogometa. Jedan od klupskih sponzora, čiji je sin također igrao u bečkoj Herthi, uvidjevši kakav osjećaj za gol ima mališan, obećao mu je po šiling za svaki pogodak. Za siromašnog dječaka bez cipela bolja nagrada nije postojala. Tako je počela priča o najvećem golgeteru kojeg je nogomet imao...
Kraj kolovoza 1993. godine Beč. U četvrti Favoriten, u Quellenstrasseu, krupni starac u pratnji jednog novinara i snimatelja u potrazi je za brojem 101. Tridesetih godina tu je bilo parna kupelj s upadljivim dimnjakom od dvadesetak metara. U kući pokraj rastao je dječak s majkom. Češka nacionalna televizija snima dokumentarac o tom dječaku...
On će postati velikan svoje vrste i jedna od najvećih nogometnih zvijezda uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Ime mu je Josef Pepi Bican i u rodni grad vraća se prvi put otkako se odselio - a ima tome više od pola stoljeća - kako bi ispričao svoju priču. Bilo je to nepunih mjesec dana prije nego što će proslaviti 80. rođendan...
Broj 101 i dalje je tu, ali kuće za kojom tragaju više nema. Nema ni parne kupelji. Srušene su za vrijem rata. Prilazeći konačnom odredištu Pepi Bican, vitalni starac, poskakuje, imitira kako šutira loptu u zid, udara glavom... Pokušava što vjernije opisati svoju mladost u Quellenstrasseu. Mladić koji se našao u blizini dobacio je uz osmijeh:
„A da napravite stoj na rukama?“
„Hajde da se kladimo u ovu jabuku da mogu!“, prihvatio je Pepi izazov pokazujući na jabuku koju je držao u ruci.
Dvije-tri sekunde kasnije bio je s nogama u zraku i dobio zasluženi aplauz malobrojne publike.
„Nisam bio talentiran samo za nogomet, bavio sam se raznim sportovima. Mislim da bih uspio i u hrvanju ili tenisu. Mogao sam biti i atletičar. Izmjerili su da sam na 100 metara trčao 10.8 sekundi, što je i sada sasvim pristojan rezultat.“
Srećom, Pepi se odlučio za nogomet i - nije pogriješio. Za nevjerojatnih 30 godina profesionalne karijere (!) postao je legenda i ikona svjetskog nogometa.
Malo je poznato da je Bican najbolji strijelac u povijesti ove igre. Da, dobro ste pročitali, to nije ni Pele, niti Gerd Müller, Ronaldo, Messi, Inzaghi, Batistuta... već Josef Pepi Bican.
Bilo je spora oko broja njegovih golova u karijeri jer mu dugo godina nisu priznati oni koje je postigao tijekom Drugog svjetskog rata, ali kada je Međunarodna federacija za nogometnu povijest i statistiku (IFFHS) konačno došla do potrebne dokumentacije i kada je crta podvučena, dobiven je sljedeći rezultat: Pele - Bican 1.284:1.468!
Pepi Bican rođen je u Austro-Ugarskoj Monarhiji 25. rujna 1913. kao jedno od troje djece. Njegov otac, također nogometaš, došao je u Beč iz Sedlica, južna Češka, zajedno s majkom Ljudmilom. František je bio solidan igrač u bečkoj Herthi, ali obitelj Bican zadesila je velika tragedija početkom 1921. - od posljedica ozljede na nogometnom terenu František je preminuo. Pepi je tada imao samo osam godina i sjeća se da su mu ispričali kako je njegov otac dobio nekoliko snažnih udaraca u bubrege na toj kobnoj utakmici. Čitava se stvar zakomplicirala, on je odbio operaciju i spasa mu nije bilo. Od tog trenutka Ljudmila je na sve načine pokušavala odvratiti sina od nogometa.
Iz tog razdoblja Pepi se sjeća samo dugih putovanja vlakom kod bake u Čehoslovačku, gdje je daleko od majčinih očiju ganjao krpenjaču po ulicama...
„Svake godine odlazio sam tamo na dva mjeseca. U Beču je vladalo siromaštvo nakon Velikog rata i stotine djece putovalo je tim vlakovima u Čehoslovačku. I moja baka bila je siromašna, ali vrijeme provedeno kod nje za mene je bilo kao raj na zemlji.“
Kada je narastao, Ljudmila se više nije mogla boriti protiv njegove želje i dopustila mu je da počne trenirati u klubu u kojem je i njegov otac igrao. Iako je imao samo 12 godina, Bican je počeo zarađivati od nogometa. Jedan od klupskih sponzora, čiji je sin također igrao u Herthi, uvidjevši kakav osjećaj za gol ima Pepi Bican, obećao mu je po šiling za svaki pogodak. Za siromašnog dječaka bez cipela bolja nagrada nije postojala.
Tako je počela priča o najvećem golgeteru kojeg je nogomet imao...
Izvanserijski talent nije bilo moguće ne primijetiti i Bican je ubrzo prešao u bečki Rapid. Umjesto po golu, tada je već bio plaćen 150 šilinga tjedno.
„To je bio velik novac za ono vrijeme. Dobar radnik zarađivao je 20 ili 25 šilinga.“
O mladiću koji rešeta mreže kao od šale pročulo se veoma brzo i izvan granica zemlje. Za prvu momčad debitirao je kao sedamnaestogodišnjak i to protiv velikog rivala - bečke Austrije. U porazu od 5:3 postigao je sva tri pogotka za svoj sastav.
Želeći ga zadržati pod svaku cijenu Rapid ga je učinio najplaćenijim igračem s primanjima od oko 600 šilinga! Tada je imao samo 20 godina i blizu sto ligaških golova na kontu. Ponosna majka konačno je odlučila otići na utakmicu i vidjeti sina na djelu, a onda...
Bio je jedan žešći start na Pepija, on se stropoštao na travu i počeo previjati od bolova. Vidjevši to, gospođa pozamašnih gabarita - inače kuharica starog kova - bez problema je preskočila ogradu i s kišobranom u rukama jurnula k igraču koji joj je udario sina. Legenda kaže da od kišobrana ništa nije ostalo...
Pepi Bican ubrzo je postao reprezentativac Austrije. Bio je član onog čuvenog Wunderteama Huga Meisla, koji je kao prva zvijezda predvodio Matthias Sindelar, a igrali još Urbanek, Sesta, Smistik... Na Svjetsko prvenstvo u Italiju otišli su kao prvi favoriti, ali su u polufinalu protiv domaćina brutalno pokradeni. Sudac je dan prije utakmice večerao je s Mussolinijem, a onda na terenu proveo sve Duceove želje. On će kasnije suditi i finale u kome su Talijani preko Čehoslovačke došli do naslova prvaka svijeta.
Bican je bio potpuno apolitičan. Fašista se uplašio prvi put baš na SP održanom na Apeninima, zbog čega će nekoliko mjeseci uoči Anschlussa 1938. napustiti Austriju i odseliti u Čehoslovačku. Bježao je od politike, ali nikad joj nije pobjeći. Kao istaknuta javna ličnost, uvijek je bio na meti i u središtu pozornosti.
Zahtjev za čehoslovačkim državljanstvom Pepi Bican predao je gotovo godinu dana prije Svjetskog šampionata u Francuskoj, međutim, zbog administrativnih problema nije ga dobio na vrijeme, tako će mu prvenstvo u Italiji ostati kao jedino u biografiji.
Svoje najbolje godine Bican je dao praškoj Slaviji. Čim je došao, postao je prva atrakcija u gradu. Sam je za sebe jednom prilikom rekao da se osjeća kao u cirkusu.
Treninzi kluba s Edena bili su posjećeniji nego utakmice pojedinih klubova, a i za njih je bilo potrebno kupiti ulaznicu. Pepi je kao prva zvijezda bio oslobođen rada s ostatkom momčadi i bio je zadužen za zabavljanje publike, a to je činio tako da bi poredao deset boca na gredu, a onda jednu po jednu skidao loptom. Navijači su bili u transu...
Njegova supruga Jarmila prisjetila se jednom prilikom tog vremena...
„Sjećam se da je predsjednik kluba Valoušek uvijek govorio da Slavia ima 14 sekcija i da Pepi mora zaraditi novac za sve njih. Govorio mu je da ne zaboravi da postoji i konjički klub, da treba misliti na sredstva od kojih će se kupiti sijeno za konje.“
Zbog astronomske plaće koju je primao (5.000 kruna) u početku nije bio omiljen kod suigrača, nazvali su ga "austrijsko kopile", ali zato je vrlo brzo postao član praške elite i prijateljevao s velikim glumcima. S Vlastom Burianom igrao je tenis, večerao je s Janom Werichom, a pića ispijao s najljepšom gradskom damom Adinom Mandlovom.
Bile su to godine najveće slave Josefa Bicana i Slavije. Crveno-bijeli su u tom razdoblju šest puta postali državni prvaci i tri puta pobjednici kupa, a Pepi čak 11 sezona bio prvi strijelac lige.
Kada je bio na vrhuncu, odbio je dvije ponude. Prvu da igra za nacističku Njemačku i drugu da prijeđe u Juventus, koji mu je samo za potpis nudio bajoslovnu sumu - 6.500.000 kruna!
Za vrijeme okupacije Čehoslovačke i dalje je uspješno igrao za Slaviju, ali život mu se naglavačke okrenuo nakon dolaska komunista na vlast jer su ga oni vidjeli kao klasnog neprijatelja i nazvali "buržujskim idolom" i "oličenjem buržoaske koncepcije sporta". Navijači su mu, bez obzira na sve, ostali vjerni. Kada mu nova vlast nije uspjela urušiti popularnost, odlučili su Slaviji promijeniti ime u Dinamo, a prvu zvijezdu protjerati iz kluba.
Uvidjevši što mu se sprema, Bican je u želji da malo "popravi" reputaciju odlučio zaigrati za Vitkovice, radnički klub pod okriljem Željeznice. Tamo se nije dugo zadržao i već nakon godinu dana prešao je u Hradec.
Tijekom proljeća 1953. ponovo je pao u nemilost komunista...
„Bio je 1. svibnja i nekako su me nagovorili da sudjelujem na paradi. Od čelnika ste tada mogli čuti samo "živio predsjednik Antonin Zapotocky", ali obični ljudi su odgovarali sa "živio Pepi Bican". Istog trenutka pozvali su me na sastanak i rečeno mi je da će me "dva druga" ispratiti do stanice. Jedva su mi dali vremena da spakiram stvari“, prepričavao je mnogo godina kasnije svoje muke Bican.
Dodao je:
„Sjećam se i da nas je na putu do stanice presrela grupa od pedesetak radnika iz neke tvornice. Zaustavili su nas i pitali me ima li problema. Odgovorio sam da nema, a jedan od njih kazao je da je to u redu jer bi inače stupili u štrajk. S ove distance mi je drago što sam tako rekao jer da nisam, oni bi vjerojatno završili na teškoj robiji zbog izazivanja štrajka.“
Pepi Bican vratio se u svoju Slaviju kada mu je bilo 40 godina, da završi karijeru. Iako su mnogi tada sumnjali u njegove mogućnosti, smogao je snage u posljednjoj sezoni izvući ono najbolje iz sebe. Postigao je 57 golova u svim natjecanjima i zauvijek otišao u legendu. Bilo je to 1955. godine...
Umirovljenički dani bili su teški za Bicana. U nogometu nije mogao dobiti nikakav posao, pa je postao fizikalac na željezničkoj stanici Holešovice u Pragu.
„Radio sam za jedan obrok. Tri šnite kruha s topljenim sirom. Sjećam se i danas da je to koštalo dvije krune i 40 centi.“
I Jarmila se s ogorčenjem sjećala tih godina:
„Izgubili smo sve prijatelje, telefon je prestao zvoniti. Pepi nigdje nije mogao pronaći bolji posao. Kada god bi se pojavio u Nogometnom savezu, svi bi se razbježali. Nitko mu nije smio pomoći...“
Stvari su se koliko toliko popravile za vrijeme Praškog proljeća 1968, kada je dobio dozvolu da ode u Belgiju i zaposli se kao trener nižerazrednog Tongerena. Momčad je vodio je od četvrte do druge lige. Baš negdje u to vrijeme Pele je postigao tisućiti gol. Svjetski mediji divili su se Kralju nogometa, u isto vrijeme pokušavajući po povijesnim knjigama pronaći je li još nekome to pošlo za nogom.
„Što je s Bicanom? On je vjerojatno postigao 5.000 golova!“, upitao je Nijemac Bimbo Binder, Pepijev suigrač u Rapidu iz bečkih dana.
I zaista, postojali su navijači tih godina u Čehoslovačkoj koji nisu zaboravili Pepija i koji su bili uvjereni da je postigao 5.000 golova.
Kada su novinari upitali Bicana zašto se nikada nije hvalio tom činjenicom, kratko je odgovorio:
„Pa tko bi vjerovao da sam dao pet puta onoliko koliko jedan Pele?“
Negdje tih godina "iskopana" je i izjava nogometnog Mozarta Matthiasa Sindelara. Još jednog bečkog Čeha. On se nije razmetao brojkama, logično, nije vidio ni polovinu Pepijevih pogodaka... Po mnogima najbolji predratni svjetski nogometaš ovako je pred smrt govorio o Bicanu:
„On ne hoda po terenu, već pluta u svoj toj eleganciji.“
Beč, kraj kolovoza 1993. Središnje groblje je gotovo prazno. Posljednji kadrovi dokumentarca Češke nacionalne televizije. Pepi Bican na Sindelarovu grobu.
Jedna starija gospođa dugo je stajala i gledala izdaleka. Kada je snimatelj spakirao opremu, prišla je i upitala:
„Oprostite, vi ste Bican? Pepi Bican?“
Kada je kimnuo glavom, žena je nastavila:
„Ja se vas sjećam, otišli ste prije puno godina iz Beča u Prag igrati nogomet.“
Suze su same potekle.
Sjećanje dugo više od pola stoljeća. Čovjek koji se ne zaboravlja...
ŠTO ONI MISLE? DA JE GOLOVE LAKŠE DAVATI U RATU?!
Tek početkom novog tisućljeća Josefu Bicanu priznati su svi golovi koje je postigao u karijeri. Sve do te 2001. IFFHS oduzimao je od broja 1.468 (918 utakmica) čak 229 pogodaka koje je Pepi postigao tijekom Drugog svjetskog rata, pod izgovorom da Čehoslovačka nije bila samostalna država?!
„Što oni misle? Da je golove bilo lakše davati kada je bilo ratno vrijeme? Nije točno!“, često je znao reći Bican.
Kada su računi konačno svedeni, došlo se do podataka Pele nije čak ni drugoplasirani na vječnoj listi najboljih strijelaca u povijesti nogometa. Broj jedan je bez dvojbe Bican sa 1.468, drugo mjesto drži Gerd Müller sa 1.461, a Pele je treći s već spomenuta 1.284, uz napomenu da su ovdje uračunati i golovi u prijateljskim utakmicama.
I kada su u pitanju ligaški golovi, Bican je apsolutni lider sa 649 pogodaka. Prate ga Romario (546), Pele (538) i Puskas (517). Inače, IFFHS je 2001. Josefa Bicana nagradio titulom Zlatna kopačka 20. stoljeća. Pepi je nedugo zatim, 12. prosinca iste godine, preminuo u 88. godini.
Piše: Predrag Dučić/MozzartSport
Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!
