SPOMENAR: Asparuhov i Kotkov - balada o dvije devetke

Svaka čast Dimitru Berbatovu, jedan je od rijetkih preostalih šmekera na nogometnoj pozornici - to je ona vrsta koja izumire. Hristu Stoičkovu i kompletnoj družini s Mundiala u SAD-u 1994. (Balakov, Lečkov, Kostadinov, Borimirov, Penev...) naklon do poda, ali imala je Bugarska i veće asove. No, sasvim prirodno, teško da ih se netko od aktivnih poklonika "bubamare" sjeća. To su davno prošla vremena.

U doba najveće slave bugarskog nogometa nastala je priča (kasnije i pjesma) o dvije devetke i dva velika prijatelja. Georgi Gundi Asparuhov i Nikola Kotkov, iako karakterno potpune suprotnosti, na terenu su bili jedan mozak u dva tijela. Vezivalo ih je mnogo toga. U jednoj od učahurenih država toga doba i sustavu koji nije baš blagonaklono gledao na one koji ugrožavaju popularnost Komunističke partije, bili su prozor u svijet i radost običnog naroda.

Kada su bili na vrhuncu, životi su im se tragično ugasili. U jednom trenutku izgledalo je pod sumnjivim okolnostima...

Od početka šezdesetih vojevali su jedan protiv drugog. Prvi je bio dijete Gerene, idol navijača Levskog, a drugi isto to samo na drugom kraju grada. Zauvijek zaljubljen u crveno-crne pruge Lokomotiva.

Nikola Kotkov rođen je u starom sofijskom kvartu Nadežda i izrastao u pravog gradskog mangupa, lokalnog heroja... Fizički izgled dosta mu je pomogao u građenju imidža. Stasit, plave kose i očiju, oštar na jeziku, drzak i bezobrazan na terenu. U isto vrijeme umjetnik jedinstvena stila, doduše, nedokazan do kraja.

Znali su svi da je u pitanju jedna vrsta genija, a da "geniju uvjete postavlja samo budala", pa mu je tako dopušteno da radi što hoće. Povlastice je i te kako znao iskoristiti...

- Njegov omiljeni napitak bila je kava s konjakom. Sjedili smo jednom zajedno i sjećam se, dok sam ja popio četiri, on je 14. Uz jednu kavu, naravno. Bila je to večer uoči utakmice, pa sam ga pitao kako će sutra igrati. Uz osmijeh mi je rekao da ne brinem. Izdržao sam do 80. minute, on je ostao do kraja na terenu i u finišu dao gol za pobjedu. I puls mu je uvijek bio 52 otkucaja u minuti, bez obzira na opterećenje. S Gundijem Asparuhovim sjedio je u Vili ili Češkom klubu - prisjećao se Nikolin suigrač iz Lokomotiva Veso Vasilev.

Asparuhov je bio drukčiji, više obiteljski čovjek, sa specifičnim osjećajem za pravdu. Uz to što je proglašen za najboljeg nogometaša 20. stoljeća u svojoj domovini, Bugari ga danas smatraju jedinim pravim nasljednikom kraljevića Marka.

Živio je sa suprugom Litom i sinom Andrejem, ali prilike za druženje s Kotkovim nikada nije propuštao. Ipak, bio je znatno discipliniraniji od prijatelja. Tako će on za reprezentaciju zaigrati još u 19. godini, dok je Kotkov na tu čast čekao sve do svoje 26, kada se koliko-toliko smirio.

Vitlanje buzdovanom od 100 kilograma, podizanje rala i volova čista su mitologija i u Bugara - Asparuhov je pravi ponos i dika...

- Zadržao se jedne noći dulje, padala je kiša, a bio je bez automobila. Kada se pojavio na vratima, u rukama je držao golem buket ocvalih krizantema. Pitala sam ga: "Zar ja zaslužujem takvo cvijeće?" Kazao mi je da na putu do kuće sreo staricu koja prodaje cvijeće na kiši. Kupio je sve što joj je ostalo - prepričavala je Lita jednom prilikom.

Kada su se Englezi prije nekoliko tjedana prisjećali okršaja s Bugarima (1:1) iz prosinca 1968. za Asparuhova su rekli da bio jedan od najpodcjenjenijih igrača svih vremena. Njegov gol za 0:1 u 32. minuti bio je pravo malo remek-djelo. Dok je jedna izbijena lopta iz šesnaesterca Bugara parala nebo iznad Wembleya, Gundi se zagradio u krugu na centru, skočio, u zraku otresao Bobbyja Moorea, a onda se zaletio prema golu kao furija. Ispred njega bio je stoper Brian Labone. U cugu od 50 metara nekoliko je puta "potrgao" legendu Evertona, stigao mu čak jednom gurnuti loptu kroz noge, a onda je ljevicom plasirati u mrežu pokraj nemoćnog Gordona Westa.

Komentator je zanijemio. Ni glasa od njega nije bilo dobrih petnaestak sekundi.

"Taj će gol ući u riznicu Wembleya", pisali su dan kasnije otočki mediji.

Asparuhov je bio sjajan dribler, perfektno je igrao glavom i služio se podjednako dobro objema nogama. Mrzio je nasilje na terenu. Kada je njegov zemljak Žečev 1966. teško ozlijedio Pelea na Mundialu, ozbiljno se naljutio na suigrača. I sam je često bio meta brutalnih startova rivala, zbog čega je nosio posebnu ortopedsku obuću.

Godinu dana prije Svjetskog prvenstva u Engleskoj Asparuhov je igrao u životnoj formi. Levski se te sezone od Kupa prvaka oprostio nakon dvomeča s moćnom Benficom. U Sofiji je bilo 2:2, na Da Luzu 5:3 za Portugalce. Sva tri gola za Bugare postigao je Asparuhov, a Eusebio ostao u čudu...

- Čeznem igrati s ovim čovjekom! Nisam znao da u Bugarskoj postoje takvi igrači. Znate li da nama nitko do sada nije dao tri gola na našem terenu?

Čuvši za ovu izjavu Crne perle, čelnici Benfice brže-bolje su pokušali ispuniti želju prvoj vedeti, ali nikakvih šansi za transfer nije bilo. Vijesti su stigle i do Gundija, međutim, on nije stigao odgovoriti. Umjesto njega su to učinile bugarske komunističke vlasti - NE MOŽE! Kratko i jasno. Ispostavilo se kasnije, isti odgovor dobili bi i od njega.

Dvije godine kasnije još jedan spektakl u Sofiji. U Kupu kupova sastali su se Levski i Milan. Asparuhov je ponovo briljirao i bez obzira na eliminaciju, a slavni strateg Rossonera Nereo Rocco nakon prve utakmice nije krio uzbuđenje:

- Ovo je napadač iz mojih snova!

Gospođa Asparuhov putovala je s nekoliko prijateljica (žene nogometaša) na uzvrat u Milano. One su išle odvojeno od momčadi.

- Imale smo po 30 dolara i odsjele u nekom motelu. Na dan utakmice, kada sam se vratila iz šetnje, u sobi sam pronašla buket cvijeća s posjetnicom FC Milan. Prvo nisam znala o čemu se radi, a onda su došli ljudi iz kluba i sve mi je bilo jasno. Bilo je to klasično udvaranje, htjeli su slomiti Gundija preko mene.

Sastanak je zakazan, a čelnici Milana na njemu nisu previše okolišali. Znali su da od regularnog transfera ne može biti ništa, pa su Asparuhovu ponudili da emigrira...

- Kada je to čuo, samo je pognuo glavu. Nastala je neugodna tišina. Kako bih to prekinula, pitala sam što nude. Odgovor je bio brz i precizan: "Na ruke odmah 500.000 dolara, mjesečna plaća 2.000, premije po dobivenoj utakmici 1.500, kuća na korištenje i automobil". On je i dalje šutio. Talijani su mislili da nije zadovoljan ponudom, pa su nam objasnili da takve ugovore imaju samo tri najbolja igrača u klubu - Rivera, Schnellinger i Sormani. Gundi je i dalje šutio... Onda sam rekla da je ponuda sjajna, ali da mi imamo sina u Sofiji. Opet su imali spreman odgovor: "Gospođo, za mjesec dana vaše dijete bit će s vama u Milanu". Tek tada se Asparuhov uključio u razgovor: "Ne, igrat ću do kraja karijere u svojoj zemlji".

Za vrijeme pregovora Litu su pitali i koliko Gundi zarađuje u Levskom. Da ne bi ispalo baš smiješno, rekla je 150 dolara, a prava svota bila je zapravo 150 leva. Iako je više puta i prije tog slučaja dokazao da istinski voli svoju domovinu, kao i da nisu u pitanju pompozne fraze socijalističkog društva, Asparuhov je vječnu slavu pokupio tek po povratku u Sofiju kada su mediji prenijeli dio njegova intervjua iz talijanskog tiska:

- Postoji jedna zemlja, zove se Bugarska. I jedna momčad, zove se Levski. Možda do sada niste čuli za njega, ali ja sam rođen u toj momčadi i u njoj ću i umrijeti.

U ljeto 1969. ostvario se san svih navijača Levskog. Nakon 13 godina u Lokomotivu, kojem je poklonio svoje najbolje godine, Nikola Kotkov prešao je u Levski. Morao se odreći devetke, ali tog je dana konačno sastavljen najbolji tandem u povijesti bugarskog nogometa.

I Gundi i Kotkov uživali su enormnu popularnost o kojoj obični smrtnici mogu samo maštati. Međutim, kada su konačno zaigrali zajedno, čitava ta navijačka priča pretvorila se u pravu histeriju. Postali su amblem cijele jedne generacije. Ljudi su živjeli za to da ih dodirnu na ulici. Georgi se čak morao maskirati u starca kada bi izlazio po mlijeko za sina Andreja. Liti je tako jednom prilikom sinula "sjajna" ideja, ali nije naišla na dobru volju svog supruga...

- To je rešenje, konačno bismo mogli u miru izaći u grad.

- Da, pa poslije pričaju po gradu da Gundijeva žena izlazi s nekim djedicom.

Dolazak Kotkova u Levski pomalo je promijenio i Asparuhova. Sve je rjeđe u kvartu igrao nogomet s klincima, a sve češće bijesan pokazivao natučene zglobove. Postali su još bolji prijatelji.

U jednom od intervjua s početka sedamdesetih prvi je put više govorio o privatnom životu.

- Da, točno je da sam strastveni pušač. Mislim i da popiti poneku čašicu na nekom događaju nije strašno, sve dok se to ne počne ponavljati.

Georgi Asparuhov i Nikola Kotkov izgubili su živote u prometnoj nesreći posljednjeg dana lipnja 1971. godine. Gundijevim slavnim Alfa Romeom u bojama Levskog krenuli su na revijalnu utakmicu. Lokalni Botev Vraca slavio je 50 godina postojanja. Kotkov je dobio poziv da zaigra, pa je zamolio Georgija da pođe s njim.

Nekoliko dana ranije u finalu kupa Asparuhov je dobio crveni karton - prvi u karijeri! Za CSKA je samo u derbiju igrao izvjesni Plamen Jankov, čiji je jedini zadatak bio da tuče Gundija. Tog dana ovaj nije izdržao. Nervozan zbog čestih ozljeda uzvratio je udarac stoperu Armejaca i zaradio isključenje. Kažnjen je s tri utakmice.

Iako nije bio u konkurenciji za momčad (pritom i ozlijeđen), došao je na trening, gdje se sreo s Kotkovim. Bilo je pola deset ujutro kada su krenuli na put bez povratka. Nikolu Kotkova suigrači će zapamtiti u elegantnom odijelu s kravatom, Asparuhov je bio u plavoj majici.

Posljednja koja ih je vidjela žive bila je radnica na benzinskoj crpki na auto-cesti. Gundi je dao deset leva za benzin i trebao je pričekati kusur... Umjesto toga, udario je po gasu. U prvo sljedeće raskrižje ušao je pri golemoj brzini.

- Da je uz sve svoje vrline bar bio škrtica, sve bi bilo u redu - kroz suze je govorila Lita.

S lijeve strane pojavio se golemi kamion s prikolicom...

Na 52. kilometru od Sofije prema Vitinji, podno Stare planine, zauvijek će ostati ožiljak. Prednji kraj Alfa Romea zabio se u rezervoar kamiona i istog trenutka pretvorio u buktinju. Asparuhov je imao 28, Kotkov 32 godine.

Vijest o velikoj tragediji brzinom munje proširila se Bugarskom. Na stadionu Levskog počele su se okupljati desetine tisuća ljudi. Nastao je opći metež. Policija, vatrogasci, vojska... svi su bili nemoćni u nastojanjima da spriječe masovno okupljanje. Prema neslužbenim podacima na pogrebu je bilo 550.000 ljudi! Nakon smrti cara Borisa III. bio je to najveći javni događaj u Bugarskoj.

Novinar i osobni Gundijev prijatelj Ivo Božkov tek je 40. dan nakon smrti dvojice velikana, u pet sati ujutro, uspio doći do njihova groba i ostaviti papirić sa stihovima, od kojih će kasnije nastati slavna pjesma "Dvije devetke".

- Prvo izdanje već je uveliko bilo rasprodano kada je Politbiro pjesmu proglasio "ideološkom diverzijom" i zabranio je. Ono što je bilo tiskano, konfiscirali su po prodavaonicama.

Ovakav stav vlasti neposredno nakon tragedije doveo je do toga da je narod ozbiljno počeo sumnjati u nesretan slučaj. Kolale su priče da su komunisti bili ljubomorni na popularnost, prije svih Asparuhova (Kotkov bio "kolateralna šteta"), te da će to što ga mase obožavaju ozbiljno ugroziti Partiju. Pojavila se potom i priča o trećoj osobi u automobilu. U pitanju je bio čovjek, koji dugo nije identificiran i o kojem se ništa nije znalo, što je dodatno podgrijavalo sumnje.

- Postojala je treća osoba. To je bio stoper kojeg su pokupili. Kasnije se njegova supruga javila i tražila naknadu štete od mene - otklonila je sve dvojbe Lita.

Nikola Kotkov odavno je pao u zaborav. Nakon promjene vlasti u Bugarskoj, početkom devedesetih, Stadion Vasil Levski preimenovan je u Georgi Asparuhov, ali posljednjih godina klupski čelnici nijednom se nisu sjetili svoje najveće legende i dostojno obilježili datum njegove pogibije.

Piše: Predrag Dučić/MozzartSport

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!