Quo vadis, Rijeka? U jednoj sezoni promijenili čitavu momčad!

Krenula je nova sezona Prve HNL, natjecanja koje je postalo sinonim za stvari koje i nemaju pretjerane veze s nogometom. Dinamo je po tko zna koji put preokretom pobijedio svoju filijalu Lokomotivu, Pjaca se oprostio od Maksimira uz skandiranje tek one grupice sa sjevera, a nakon utakmice su treneri Zlatko Kranjčar i Mario Tokić malo odmakli od uobičajenog repertoara i priče o „tradicionalno napetom zagrebačkom derbiju“ pošalicama na račun nove igračke akvizicije Dinama, vratara Danijela Zagorca, koji je po dobrom starom običaju odmah proslijeđen u Lokomotivu. Da se valjda sa 29 godina dodatno dokaže i stekne utakmica u nogama. Na Maksimiru ništa dakle novo.

U međuvremenu je u splitskom Parku mladeži svoj ovosezonski put započela i Rijeka. Klub s Rujevice nastavio je svoju ugodnu tradiciju protiv RNK Splita gostujućom pobjedom 0-3, koja je nastavak niza pozitivnih rezultata Riječana protiv oba splitska kluba. Konkretno je ovom pobjedom i jedanaestu utakmicu u nizu Rijeka ostala neporažena protiv Splita; posljednji put su Crveni slavili početkom studenog 2013. godine. Nakon utakmice je trener Matjaž Kek doduše dao jednu znakovitu izjavu, koja je samo potpalila određene sumnje koje su se nadvile nad Rujevicom. Ivan Močinić, dijete Rijeke i kapetan momčadi odigrao je zadnji susret za svoju momčad prije nego odseli u bečki Rapid za iznos od 1.8 milijuna eura, a Kek je o tome kazao slijedeće:

„Naš život je takav, osuđeni smo na prodaju igrača, a vrijeme će pokazati hoćemo li biti bolji ili lošiji. Odlazi nam i Ivan Močinić. Zahvalio bih se našem kapetanu, on je dijete Rijeke. Nama je svima to teško palo, želim mu svu sreću. Rad je taj koji nas drži na vrhu.“

Uistinu, što se dešava s Rijekom, koja je u trenutku kada je Dinamo prošle sezone bio grogiran stidljivo, ali opravdano najavila kako je možda ovo ta godina u kojoj će se konačno kapitalizirati građenje momčadi i projekt, pomalo i pogrdno nazivan „lijepa riječka priča“? Osim Močinića, klub su od početka prijelaznog roka napustili redom vratar Ivan Vargić (Lazio), Zoran Kvržić, Josip Brezovec (oba Šerif), Bekim Balaj (Terek Grozni), Miral Samardžić (HN Jianye), Damir Zlomislić (Gaziantep); a postoje čvrste indicije kako bi njihovim putem mogli i Marin Tomasov, koji je navodno u poodmaklim pregovorima s Al Nassrom kojeg trenira Zoran Mamić, te Mate Maleš za kojeg je zainteresirana varšavska Legija. To bi bilo devet izlaznih transfera igrača od kojih je dobar dio činio oslonac ekipe. Rijeka ne samo da je na Park mladeži istrčala s praktički potpuno izmijenjenim sastavom u odnosu na prvo kolo prošle sezone (infografika), već je i odlaskom Močinića ostala bez jedinog juniora u polju. Dvadesetdevetogodišnji vratar Prskalo je jedini, ali sad već davni izdanak Rijekinog omladinskog pogona, a koji je nastupio protiv Splita.

Je li riječ o racionalizaciji budžeta radi kojeg su Mitrović i Lešković stvarali probleme oko potpisivanja novih ugovora, što ih je obojicu dovelo do kratkotrajne suspenzije te u konačnici do intenzivnog traženja nove sredine? Ako je Rijeka po Kekovim riječima oslonjena na prodaju igrača, onda bi logično za klub takvog renomea bilo da se kao klub srednje kategorije osloni na proizvodnji igrača, jer teško da može kupovinom svake sezone adekvatno kompenzirati kadar koji ode, a da pritom ambicije ne pate. U svlačionici više nema domaćih momaka, što i nije toliki problem, ali nezgodnom situacija postaje kada na vidiku nema nikakvog klinca koji je označen kao „projekt kluba“.

„On (Močinić, op.a.) je živio za Rijeku i spavao u dresu Rijeke, a što se tiče budućnosti, ne vidim nekoga na vidiku. Ako u Barceloni, Realnu, Bayernu i Arsenalu mogu igrati domaći igrači, onda je netko tu zakazao! Kakav je to posao bez odgovornosti, a nije se proizveo ni prosječan igrač u posljednjih nekoliko godina…“, indisponiran je Alen Horvat, trener koji je Močinića odgojio do konačne uloge kapetana Rijeke.

Rijeka je ove sezone pak dovela tri igrača, stopere Aleksandra Šofranca (Sutjeska) te Josipa Eleza (posudba, Lazio), kao i napadača Harisa Handžića (Ufa); igrači su to o kojima ne znamo previše, što implicira da im se teško može prišiti teret očekivanja, a upravo je to što Rijeka treba ako misle dalje graditi čvrste temelje i kadrovsku razinu ispod koje ne žele ići. Rijeka pritom i dalje posjeduje kvalitetu za drugo mjesto, ali u ovakvoj situaciji i s potpuno izmijenjenim kadrom navijači nemaju uvjerenja da klupske ambicije rastu. Kada se preko noći potpuno promijeni narativ od kluba koji može priuštiti i - za HNL-ovske prilike – lukrativnije angažmane poput onog Gavranovićevog do „trebamo prodavati da bi se živjelo“, onda očito da nešto nije kako treba.

Odgovore na ta pitanja ćemo dobiti vrlo brzo; prijelazni rok traje od 31.8., a prva europska iskušenja – vrlo zahtjevna za ovu fazu natjecanja – na kojima Rijeka bazira veći dio svoje sezone (a i planiranog budžeta za iduću sezonu) dolaze već za deset dana, gostovanjem u Istanbulu. Nije situacija došla do te mjere da je riječ o „pukovnicima ili pokojnicima“, ali…

(Foto: Pixsell/lineupbuilder.com)