Najveći nogometni prevarant: Bio je profesionalac 24 godine, a nije odigrao ni utakmicu!
Vrijeme Čitanja: 4min | sri. 26.04.17. | 13:56
Carlos Henrique 24 godine bio je profesionalni nogometaš u Brazilu, Meksiku, SAD-u i Francuskoj. Družio se s nekim od najznamenitijih nogometaša svog doba, a cijelu karijeru nije odigrao ni jednu službenu utakmicu!
„Više je volio slavu,“ kaže bivši nogometaš Mauricio de Oliveira Anastacio, koji je s Kaiserom igrao u Rio team Americi.
„Želio se družiti s nogometašima, želio je da ga smatraju nogometašem, ali nije želio odgovornosti koje taj posao nosi.“
I s kombinacijom volje, šarma i upornosti, Kaiser je uspio…
Danas radi u jednoj teretani u Rio de Janeiru kao trener, smije se iza svojih velikih sunčanih naočala i priča svoju priču…
„Nisam igrao, doslovce nisam igrao. Zašto? Zato što nisam želio,“ započeo je čovjek koji je izgradio karijeru nogometaša bez da je igrao nogomet.
„Samo sam se želio zabavljati, nisam uopće imao pojam profesionalizma,“ rekao je Kaiser, pa prepustio riječ svom prvom treneru.
„Bio sam mu trener u Fluminenseu, svi su ga zvali Kaiser, navodno zbog usporedbi s Franzom Beckenbauerom, ali s njim nikad ne znaš što je istina, a što ne…," otrkio je dojmove s njegovih početaka za časopis Four Four Two prvi trener Marcio Meira.
„Sad ga zovem „broj 171 brazilskog nogometa“. Inače taj se broj dodijeluje zatvorenicima u brazilskom kaznenom sustavu. Na taj se broj najčešće javlja,“ smije se Meira.
„Imao je utjecaj na ljude kao kriminalac, već kad zine vas opljačka.“
Kaiseru je danas 53 godine i trenira ženske bodi bilderice, no još uvijek ima taj urođeni šarm i konspirativni smiješak. Njegovi klijenti u teretani ga obožavaju, svi ga poznaju i kad prođu pokraj njega ga pozdrave, Kaiser se samo nasmije i kimne glavom…
Njegova priča započela je na ulicama Rio de Janeira, usvojen je još kao dječak, odgojen od majke kuharice i oca servisera dizala.
„Rodio sam se u Porto Alegreu 1963. godine, ali udomljen sam u glavnom brazilskom gradu. Kao većina djece iz moje zemlje igrao sam nogomet bosonog po ulicama, nisam ni sanjao da ću jednog dana biti profesionalac. Bio sam navijač Botafoga i samo sam se želio ponašati kao moji vršnjaci, zabavljati, učiti, čitati…“
U dobi od deset godina uoči ga je Botafogov skaut, njegovi su roditelji potpisali s agentom i uskoro se preselio u Botafogov omladinski kamp.
„Moja obitelj me počela tjerati da igram, to mi je stvaralo probleme jer nisam bio spreman za to, ali istini za volju, majka me kroz nogomet željela spasiti od siromaštva.“
Roditelji su mu preminuli od njegove 13. do 16. godine, a ubrzo nakon Kaiser je potpisao za meksički klub Pueblu.
„Vidjeli su kvalitetu u meni, imao sam dobar udarac, bio sam snažan, odmah sam im se svidjeo, ali oni se nisu sviđali meni…“
„Čim sam stigao, želio sam kući. Mrzio sam hranu i nogomet. Nisam želio igrati za njih, odigrao sam par prijateljskih, mislim da sam čak i nešto zabio,“ priča Kaiser.
No već tad dobro je znao trik kojim bi se izvukao.
„Došao bih na trening i zatražio loptu, potom bi se srušio od boli držeći se za bedro. Oni bi me tjerali da treniram, ali rekao bih im da imam bolove u mišićima, pa nek mi to dokažu.“
Isti problemi s mišićima pratili su ga čitavu karijeru. Svi treneri koji bi ga dovodili uvjeravali bi sami sebe kako će se uskoro oporaviti i potom raditi ono za što je doveden – zabijati golove. Nitko nije želio priznati da je doveo „mačka u vreći“. Stalno su ga čekali da se oporavi, a kad bi konačno službeno bio spreman za utakmicu – ponovno bi se ozlijedio na zagrijavanju.
U danima prije nego su magnetske snimke postojale, mogao se u nedogled izvlačiti na isti problem. Njegov plan uglavnom je funkcionirao savršeno, uglavnom se uspješno izvlačio od nastupa, ali jednom prilikom umalo je morao zaigrati.
„Sjedio sam na klupi za pričuve i trener me planirao uvesti u igru. Gubili smo 2:0 i bilo je samo osam minuta do kraja, mislio sam kako ću se izvući, ali gazda kluba javio se treneru walkie-talkiem i naredio mu dad me stavi u utakmicu.“
„Počeo sam se zagrijavati i navijači iza mene su me počeli vrijeđati. Tad mi je palo napamet što bih mogao učiniti. Preskočio sam ogradu i potukao se s navijačima misleći kako ću dobiti crveni karton i uspio sam. Isključio me!“
Gazda kluba bio je bijesan nakon utakmice, a Kaiser se još jedanput izvukao na domišljatost.
„Bio je malo stariji gospodin i rekao sam mu da ga doživljavam kao drugog oca, budući da svog nemam od 16 godine. Zatim sam mu rekao da su mu vikali da je lopov te da sam iz poštovanja prema njemu preskočio ogradu i napao ih. Zgrabio me i poljubio u obraz, potom mi je ponudio novi jednogodišnji ugovor,“ ispričao je.
Tadašnjeg klupskog predsjednika već dugo nema, ali u klubu Banguu dobro se sjećaju Kaisera.
„Znamo svi za njegovu priču, mislim da je jednom cijelu sezonu bio pod ugovorom i primao plaću, a da nije zaigrao ni utakmicu. Ponudili su mu još godinu dana ugovor kad nas je napuštao, ali prestrašio se da ćemo ga prokljuviti i otišao. Valjda je želio prevariti nekog drugog, ali nakon nas više nije pronašao žrtvu,“ ispričao je sadašnji marketinški direktor Bangua Pedro Nardeli.
Kakav car!
(screenshot: YouTube)
Germanijak pratite i na Facebooku!
