Kako točno dokazati tko je najbolji sportaš pojedinog sporta ikad?

Recimo, zaljubljenici u golf „lome koplja“ tko je najveći golfer svih vremena. Je li to Tiger Woods koji je u karijeri osvojio 14 velikih trofeja od čega četiri Mastersa, ili je to Jack Nicklaus koji je osvojio 18 velikih turnira, od čega šest Mastersa? Nicklaus je po tom nekakvom egzaktnom pokazatelju ispred Woodsa. U individualnom sportu osvojio je više vrjednijih trofeja od najpoznatijeg golfera svih vremena, no Woods je puno više utjecao na globalnu popularnost golfa, bio je najbolji u vrijeme televizije i Interneta, mnogi će reći i u doba veće konkurencije, i zato će ga većina okarakterizirati kao najvećeg golfera ikada.

Zatim, tko je najveći tenisač svih vremena? Mnogi će se složiti da je to Roger Federer koji je osvojio 20 Grand Slamova, no, isto tako, mnogi će ući u diskusiju i iznijeti argumente kako je Rafael Nadal ispred Fedexa, Španjolac je osvojio tri Grand Slama manje, ali u međusobnom omjeru vodi 23-15, od čega 14-10 u finalima. Osim toga, što će se dogoditi ako Nadal do kraja karijere sustigne Federera po broju Grand Slam titula? Neki će u ovu raspravu ubaciti Novaka Đokovića, možda čak i Roda Lavera koji se profesionalno bavio tenisom puno kraće od „velike trojke“ suvremenog tenisa, a ostvario je impresivne rezultate.

U ženskom tenisu situacija je još zamršenija. Margaret Court ima 24 Grand Slam titule, Serena Williams 23, Steffi Graf 22, tu je još i Martina Navratilova s 18. Za razliku od Federera i Nadala, one su igrale u različitim vremenima, protiv različite konkurencije (izuzev Graff i Navratlove)….

Da ne duljimo s nabrajanjem individualnih sportova i njihovih perjanica, možete se složiti s nama kako ni u njima situacija nije „crno-bijela“, odnosno da postoji prostor za argumentiranu diskusiju tko je najveći sportaš pojedinačnog sporta svih vremena. Sportaš koji je osvojio najviše titula u individualnom sportu ne treba nužno biti najveći, a ta analogija još je naglašenija u momčadskim sportovima gdje se rasprava o najvećem svih vremena najčešće svede na subjektivni doživljaj osoba koje su uključene u tu u pravilu besmislenu raspravu.

Nekako najbliži najvećem svih vremena u kolektivnom sportu su Michael Jordan i Babe Ruth. Većina košarkaških stručnjaka složit će se s tom tvrdnjom. Međutim, u posljednje vrijeme sve se jače čuju zagovornici teorije da je LeBron James veći od Air Jordana. King James je statistički ispred Jordana (ubrzo će ga preskočiti i po broju postignutih poena), njegove bivše momčadi zabilježile su puno veći pad nakon „Kraljevog“ odlaska od Bullsa u dva navrata kada se Jordan umirovio. Iako se u Jordanovo vrijeme dozvoljavala čvršća igra, Jamesovi zagovornici povlače argument fizički dominantnijih sportaša u odnosu na Jordanovo doba kada je fizički moćnim individualcima bilo lakše dominirati u igri jedan na jedan.

Neki bi u ovu raspravu mogli ubaciti Billa Russela, vjerojatno najboljeg momčadskog igrača svih vremena, koji je s Celticsima osvojio 11 NBA prstena, koliko su recimo zajedno osvojili Jordan i Kobe Bryant, još jedan igrač kojeg se kroz karijeru uvelike uspoređivalo s Jordanom.

U raspravu o najvećem košarkašu ikada još bi mogli ući najbolji NBA strijelac svih vremena Kareem Abdul-Jabbar, zatim Wilt Chamberlain, Oscar Robertson, Magic Johnson…

Tko je najveći hrvatski košarkaš svih vremena? Nekako je općeprihvaćeno mišljenje da je to Dražen Petrović, no gorljivi pobornici teorije da je to Toni Kukoč lako bi vas mogli „razoružati“ s argumentima.

Na kraju dana, rasprava se ponovno svodi na nekakav subjektivan dojam i argumente koji su pojedincu, ovisno o osobnim preferencijama, u datom trenutku bitniji.

Recimo, za mnoge Hrvate Ivano Balić je najveći rukometaš svih vremena, takvim ga je proglasio i IHF u izboru 2010. godine, no rezultati koje je Nikola Karabatić, kao predvodnik najveće rukometne generacije svih vremena, postizao na reprezentativnoj i klupskoj razini su po mnogima dovoljan argument da ga se na vječnoj ljestvici postavi ispred hrvatskog virtuoza.

U hokeju se lome koplja između Waynea Gretzkog, Bobbyja Orra i Gordiea Howea, kao i Američkom nogometu između Jerryja Ricea i Toma Bradyja, u futsalu između Falcaa i Richardinha. Situacija nije jasna u vaterpolu ni odbojci, a postoje diskusije tko je najveći bejzbolaš svih vremena, iako se najčešće na vrhu ljestvice spominje Babe Ruth.

Za kraj smo ostavili najpopularniji sport svijeta. Kada se raspravlja o najvećem nogometašu svih vremena rasprava se u pravilu sužava na tri imena – Pelea, Maradonu i Messija (iako se s tim popisom Cristiano Ronaldo sigurno ne bi složio). Je li uopće moguće odrediti tko je od njih zaista najveći?

Peleovi zagovornici kao argument će uzeti njegova tri naslova prvaka svijeta s Brazilom, a Pele je bio najbolji igrač po mnogima najveće nogometne generacije svih vremena. Zatim, uzimaju mu u obzir silne naslove koje je na nacionalnoj, kontinentalnoj i globalnoj razini osvajao sa Santosom, sve individualne rekorde koje je u karijeri postavio, činjenici da je bio prvi pravi nogometni „superbernd“ i predvodnik posvemašne komercijalizacije nogometa…

Kao kontraargument povlači se činjenica da nikada nije igrao u Europi i da je igrao u vremenu kada se nogomet igrao na prilično nižoj razini nego što se igra danas.

Peleovi „advokati“ tu opet skaču na noge i tvrde kako se u 60-tim godinama prošlog stoljeća u Južnoj Americi igrao nogomet – u najmanju ruku – jednake kvalitete kao u Europi, koja je počela preuzimati primat tek u 70-tim godinama prošlog stoljeća, kada je u najpopularniji svjetski sport počeo ulaziti ozbiljan privatni kapital, a Europa je primat definitivno preuzela tek u 90-tima.

Također, teoriju da je Pele dominirao u nekakvim „prapovijesnim vremenima“ pobijaju činjenicom da se nogomet igrao više od 100 godina kada je Pele bio glavni (u istom vremenskom periodu – stotinjak godina nakon osnivanja sporta – Jordan je dominirao u NBA ligi).

Maradonini zagovornici, pogotovo oni koji su ga gledali uživo, tvrde kako je Mali Zeleni najveći svih vremena jer nitko u povijesti nije na takav način dominirao nogometnom igrom, vrednuju mu osvojene naslove prvaka Italije i europski trofej s „malim“ Napolijem, kao i naslov svjetskog prvaka s „limitiranom“ reprezentacijom Argentine. Također, Maradona je dominirao u vremenima kada se igrao puno grublji i beskompromisniji nogomet nego danas…

S druge strane spočitavaju mu se porazi u ključnim utakmicama tijekom karijere, tvrdnja da Argentina '86. i Napoli 80-tih nisu bili baš toliko slabi koliko ih Maradonini zagovornici prikazuju, te da je često igrao dopingiran…

Na sve te pokušaje diskreditiranja Maradonini zagovornici odmahuju rukom i prilažu video-kompilacije koje govore više od „tisuću riječi“.

Dolazimo do Messija. Čovjek je fenomen. Nogomet je danas na najvišoj razini u povijesti. Igrači trče mnogostruko više nego što su trčali za Peleovo i Maradonino vrijeme, sportska medicina, nutricionizam, tehnologija, metode treninga i nogometno školovanje su drastično napredovali i današnji prosječni nogometaš dominirao bi u ranijim nogometnim razdobljima. Ako ništa zbog fizičke snage i izdržljivosti. Samim time, logika nalaže da je najbolji igrač današnjice, a to Messi jest (nadamo se da C. Ronaldo neće čitati ovaj tekst), najbolji svih vremena.

Kao kontraargument se povlači pitanje uspjeha s Argentinom. Messi je osvojio sve što se osvojiti može s Barcelonom, najboljom u povijesti, no s reprezentacijom Argentine, za koju Messi nastupa od 2006., izgubio je u četiri finala i nije osvojio niti jedan trofej. Dok god ne osvojio svjetski naslov, tvrde mnogi, pa barem i kontinentalni, s reprezentacijom renomea i kvalitete kakvu ima Argentina, Messi ne može biti najveći svih vremena.

Tu se opet javljaju kontraargumenti kako je ovo rasprava o najvećem individualnom nogometašu ikada, a nogomet je momčadski sport. Stoga, (ne)uspjeh Messijevih momčadi ne može se uzeti kao kontraargument za njegovu individualnu genijalnost.

Međutim, kada pričamo o najvećem nogometašu svih vremena, zašto se u obzir ne bi uzeo i sam Cristiano Ronaldo, koji je, s obzirom na individualni, ali i momčadski učinak, u mnogim segmentima ispred Messija? Sve ovo vrijeme vodi se rasprava tko je najbolji nogometaš današnjice, je li to Messi ili Ronaldo. Vodeći se Peleovom rečenicom „Neka se Argentinci prvo dogovore tko je njihov najveći nogometaš svih vremena, pa ćemo ga onda početi uspoređivati sa mnom“, zagovornici Brazilca ili Maradone bi mogli reći neka se ljudi prvo dogovore tko je najveći nogometaš današnjice prije nego li krenu usporedbe s njima dvojicom…

Također, mnogima je nelogično kako se u ovoj raspravi u obzir nikada ne uzima jedan Franz Beckenbauer, kojeg će razni popisi uvijek uvrstiti među Top10 najboljih nogometaša svih vremena, rijetko kada u Top5, gotovo nikada u Top3. Čovjek je bio kapetan, lider i najbolji igrač legendarnih generacija Njemačke i Bayerna. Osvojio je Svjetsko i Europsko prvenstvo, tri Kupa prvaka i četiri naslova prvaka Njemačke. No, unatoč nevjerojatnoj nogometnoj vještini, dominaciji i činjenici da je svojom igrom promijenio same postulate igre, nitko ga neće uvrstiti u ozbiljnu raspravu o najvećem svih vremena. Beckenbauer je bio branič, dok su Pele, Maradona i Messi (i C. Ronaldo), napadači, ujedno i marketinški isplativiji i atraktivniji.

Slična situacija je s Andresom Iniestom. Ovaj veznjak bio jedan od tri najbolja igrača Barcelone s kraja 2000-tih i početka 2010-tih, uz dvije Realove generacije vjerojatno najboljoj klupskoj momčadi ikada, i najbolji igrač Španjolske koja je od 2008. do 2012. osvojila tri naslova. Ta, čovjek je zabio za pobjedu u finalu Svjetskog prvenstva!?

Povremeno će netko spomenuti Johana Cruyffa, Zinedinea Zidanea, Alfreda Di Stefana, mnogi će reći kako su najbolji igrači koje su ikada gledali Ronaldo ili Ronaldinho (recimo, autoru ovog teksta je „debeli“ Ronaldo najtalentiraniji i individualno najbolji igrač kojeg je ikad gledao), no njihova kratkovječnost na najvišoj razini ne može ih postaviti na poziciju najvećeg svih vremena?

Oko jedne stvari ipak nema dileme

Koji je onda, i postoji li uopće univerzalni kriteriji za najvećeg sportaša jednog kolektivnog sporta svih vremena? Je li to njegovo (ili njeno) umijeće baratanja loptom (ili pakom), je li to njegov individualni statistički učinak? Je li to broj osvojenih trofeja, je li to njegova dugovječnost, je li to njegov učinak izvan terena i učinak na promjenu paradigme unutar sporta, ili pak sve skupa?

Pitanja je puno, točnih odgovora, oko kojih će se svi složiti, jako malo, na kraju se, kao što smo naveli, sve svodi na individualni (subjektivni) doživljaj pojedinog sportaša i sporta.

No, oko jedne stvari ipak mislimo da ne bi smjelo biti dileme.

Do 2018., na pitanje tko je najveći hrvatski nogometaš svih vremena mogli smo dobiti razne odgovore. Neki bi rekli brončani kapetan Zvonimir Boban, drugi bi u prvi plan gurnuli prvog topnika Mundiala 1998. i jedinog igrača do Luke Modrića koji se našao na popisu najbolja tri na svijetu, Davora Šukera (uz obavezni naglasak kako misle samo na njegove nogometne vještine). Treći bi u prvi plan istaknuli najtalentiranijeg od svih Roberta Prosinečkog. Stariji Hajdukovci bi se sjetili Beranrda Bajde Vukasa, stariji Dinamovci pak Dražana Jerkovića.

No, nakon 2018. dileme više ne bi trebalo biti. Modrić je kao kapetan odveo Hrvatsku do svjetskog srebra, dobio je nagradu za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva i za najboljeg igrača FIFA-e i UEFA-e (uz mnoštvo ostalih, manje renomiranijih nagrada). A danas će, kako stvari stoje dobiti i posljednju, najprestižniju, Zlatnu loptu France Footballa.

> Luka Modrić bi trebao ostvariti ono što Messi i C. Ronaldo nikada nisu uspjeli

Ako „zbrojimo“ talent (nogometno umijeće), individualna i momčadska postignuća, dugovječnost i učinak kojeg je Modrić imao na promociju hrvatskog nogometa i naše male države diljem svijeta, onda dileme nema. Modrić je najveći hrvatski nogometaš svih vremena.

Ipak, kao kontraargument bi se moglo provući njegovo ponašanje izvan nogometnih terena te problemi s hrvatskim i španjolskim pravosuđem, no kada bismo taj „argument“ koristili u raspravi o najvećim sportašima pojedinog sporta, onda najveći nogometaš svih vremena ne bi mogao biti ni Pele, ni Maradona, ni Messi, ni C. Ronaldo…

Piše: Niko Rukavina

(Foto: Reuters)