IKONE 2. HNL: Čuvali su Rivalda, pobjeđivali Athletic i bili cimeri igračima Reala

Druga liga nije mjesto za površne ljubitelje sporta, navijači koji svršavaju na Messija, Ronalda i Ibrahimovića, Reale, Manchestere i Barcelone nikad neće moći shvatiti nogomet koji je naizgled lišen svakog  glamura.

Grbave livade na kojima se igra, sočno psovanje majke suparnicima i sucu, dresovi i lica ožbukana blatom nakon dva klizeća starta dodatno ubijaju svaki dojam profesionalnosti, ali ipak riječ je o natjecanju u kojem nadolazeća zvijezda može tunelom završiti karijeru prekaljenom veteranu koji je igrao pred punim Maksimirom ili pak iskusna bitanga može završiti karijeru zvjezdici dvostrukim otvorenim prijelomom u 75. minuti potpuno nevažne utakmice za sedmo mjesto.

Na drugoligaškim pašnjacima hrvatskog nogometa izbliza možete pogledati čovjeka koji je čuvao Rivalda, igrao s Olićem, ali još može uhvatiti malog Brekala ili čovjeka koji je čuvao Mandukića, hrvao se s Chagom, bio cimer Modriću, a sad ide glavom na kopačku protiv nogometnih anonimusa.

U Drugoj HNL danas je veznjak koji je pobijedio slavni Athletic Bilbaoo, krilo koje je se može pohvaliti da nije izgubilo od Van Nistelrooja i Petrića, te branič koji glumi u gazalištu i govori pet jezika. Germanijakovih 11 Ikona Druge lige nisu nužno ostavili dubok trag u drugoligaškom nogometu, ali su svojim osebujnim karijerama zaslužili ulazak u ovu momčad.

Marko Šarlija (Sesvete) – Iskusni golman izdanak je Dinamove golmanske škole, poštenu priliku u Modrima nije dobio, a ono malo što su mu dali nije iskoristio. Za aktualnog prvaka Hrvatske odigrao je samo osam utakmica, kraj Marija Jozića i Ivana Turine nije se mogao nametnuti i nakon jedne poštene sezone na klupi Modrih otišao je uz opasku da je ionako prenizak za golmana te uz komentar „jebeš golmana koji ne može skočiti do prečke“. U karijeri je ipak sakupio 77  nastupa u HNL-u u dresovima Lokomotive, Intera, Zadra i Dinama, a najveći uspjeh ostvario je u Azerbajdžanu osvojivši kup 2012. godine. Sad je u Sesvetama, jednoj od Dinamovih filijala, kako i priliči čovjeku koji je svoju profesionalnu karijeru u prvoj ligi započeo prije 15-ak godina u Maksimiru.

Igor Čagalj (Hrvatski Dragovoljac) – Još jedan stoper iz Dinamove omladinske škole koji nikad nije navukao plavi dres u službenoj utakmici, ali zato je skupio više od stotinu utakmica za svoj sadašnji klub Hrvatski Dragovoljac, te preko stotinu utakmica za Rijeku, a ostavio je svoj trag u Interu, Segesti, Šibeniku i Istri. Prije pola desetljeća pao je na dopinškoj kontroli, bio je pozitivan na deksametazon te je suspendiran, ali su mu je ukinuli kad je liječnik Istre preuzeo odgovornost za propust. Danas je u 35. godini i još uvijek hara drugoligaškim travnjacima.

Leo Mesarić (Rudeš) – Svega nekoliko utakmica nosio je Dinamovu kapetansku traku i posve je neobičan nogometaš. Inače su takvi epiteti teški klišej, ali u njegovu slučaju imaju težinu. Mesarić je diplomirao na Filozofskom fakultetu, govori pet jezika i uz nogometnu karijeru glumi u kazalištu. U domaćoj prvoj ligi igrao je za Karlovac, Lokomotivu i Dinamo, a dvije godine bio je na „baušteli“ u iranskom Fooladu. Trenutačno je kod bivšeg suigrača Igora Bišćana u Rudešu i predvodi obranu lidera drugoligaške ljestvice.

Hrvoje Jančetić (Gorica) – Čuvao je Rivalda, igrao s Ivicom Olićem, ali i danas može uloviti malog Brekala. Počeo je u Radniku, pa se preko Zagreba, Mađarske, Međimurja, Grčke i Zaprešića vratio kući kako bi poveo turopoljsku Barcelonu u prvu ligu. „Osjećam već polako godine, imam 35 i protiv Dinama dva čuvao sam malog Brekala,“ ispričao je prošle sezone iskusni bek Gorice Hrvoje Jančetić. „Činilo mi se kao da je na motoru, ali još ga mogu sustići.“ Izjava je koja najbolje dokazuje tvrdnje iz našeg uvodnog pasusa. Prekaljena bekčina danas je kapetan Gorice i mogao bi ove godine ostvariti svoj i san svojih sugrađana te konačno s Goricom zaigrati prvu ligu.

Ante Režić (Imotski) – Izdanak je Hajdukove omladinske škole, ali može se pohvaliti sa samo devet službenih utakmica za Bile u karijeri. No ipak ima iskustvo igranja protiv jednog od najboljih napadača u modernoj povijesti, Ruuda Van Nisterlrooja, te našeg Mladena Petrića i može reći kako nikad nije izgubio od njih. Hajduk je tad odigrao 3:3 protiv moćnog HSV-a u prijateljskoj utakmici, a Špaco se zakleo da će od malog biti igrač. Mali je na koncu ipak otišao na seriju posudbi u Solin, Junak, Međimurje, Šibenik i Mosor, a sad je Imotskom. Već je jedanput skoro odustao od nogometa, upisao je ekonomski fakultet, ali odlučio je zamrznuti studiji dati još jednu šansu nogometu. Trenutačno mu je 28 godina i 3:3 protiv HSV-a i dalje mu je trenutak karijere koji će isticati kad ju jednog dana završi.

Ante Batarelo (Solin) – Do kadeta je igrao u Hajduku i potom preselio Kraj Jadra gdje je završio juniorski staž i odigrao debitantsku sezonu. Potom je prešao u Inker i odmah u svojoj prvoj prvoligaškoj sezoni zaigrao uz Luku Modrića i Vedrana Ćorluku. Prvi je danas vođa Real Madrida, drugi najplaćeniji nogometaš u Rusiji, a Batarelo se nakon 150 utakmica u HNL-u te sezone u mađarskom Haladasu vratio u Solin, koji je iznenađenje druge lige te se nalazi na odličnom drugom mjestu.

Davor Landeka (Imotski) – Još jedan koji je usko povezan uz Luku Modrića, naime Davor Landeka bio je Modrićev najbolji prijatelj u juniorskim danima u Dinamu, zajedno su potpisali stipendijski ugovor, s njim je otišao na posudbu u „Zrinju“ i bio mu cimer u stanu u Mostaru. Modrić je kasnije otišao prema Inkeru i Dinamu, a Landeka je ostao u Zrinjskom te postao prvak države. Kasnije je još igrao za Rijeku, Grasshopper i Široki Brijeg, a kao slobodan igrač prošlo ljeto pojačao je klub iz svog rodnog grada Imotski.

Tomislav Havojić (Rudeš) – Proveo je juniorski staž u Dinamu i odigrao samo jednu službenu utakmicu u karijeri za modre, ali može se pohvaliti medaljom prvaka Hrvatske 2007. godine. Potom je otišao u Lokomotivu i godinu kasnije s njom osvojio naslov u Trećoj HNL Jug. U elitnom rangu hrvatskog nogometa odigrao je ukupno 97 utakmica, te se okušao u mađarskoj ligi i u sezoni 2014-15. osvojio dvostruku krunu, uzeo je mađarski kup i liga kup.

Nikola Rak (Lučko) – Bio je nekoć cimer Bojanu Vručini i suigrač najboljem strijelcu u povijesti HNL-a Davoru Vugrincu, a svojim suigračima u Lučkom može ispričati kakav je osjećaj pobijediti aktualnog finalista Europa lige, naime u dresu Slaven Belupa igrao je protiv Athletic Bilbaa na legendarnom San Mamesu pred 40.000 ljudi i izgubio samo 3:1, a nekoliko tjedana kasnije bio je u momčadi koja je šokirala slavni Španjolski klub 2:1 u Koprivnici, ali na koncu je zbog gola manjka morao stisnuti ruku Fernandu Llorenteu, Ikeru Muniainu i društvu. Danas još uvijek žari i pali drugom ligom u dresu Lučkog.

Danijel Zlatar (Hrvatski Dragovoljac) – Daijel Zlatar ikona je Hrvatskog Dragovoljca, rekao je prije nekoliko godina predsjednik kluba Ivica Perković po produljenju ugovora s iskusnim napadačem. Kad je netko ikona najikonskijeg vječitog prvoligaškog fenjeraraša i drugoligaškog favorita za promociju, koji ima tako osebujnu navijačku bazu, bolju referencu za uvrštavanje u ovu momčad ne treba. Dodatan argument mu je preko 200 utakmica u dresu crnih iz Sigeta. U modernom nogometu takva je odanost rijetkost, osobito na ovoj razini.

Mario Sačer (Dugopolje) – Bio je velika nada Varteksa, svojedobno bio na probi u Ajaxu, ali velika želja bila mu je igrati za Hajduk. Isticao je Zvonu Deranju kao igrački uzor, a u Hajduku je trebao popuniti mjesto koje je napravio Nikola Kalinić svojim odlaskom, no nikad se nije nametnuo. Bilima će biti drago što ga nisu zadržali jer gdje Sačer prođe, trava više ne raste, naime u svojoj karijeri igrao je između ostalih za Varaždin i Muru, koji su ubrzo po njegovu odlasku bankrotirali. Od ove sezone igra za Dugopolje, a posao mu je pronašao Nogometni sindikat.

(Foto: Pixsell)

Napisao: Andrija Vuković

Germanijak pratite i na Facebooku!