Adio, maestro: Dok su se drugi tresli prije finala SP-a, on je igrao Playstation

Andrea Pirlo ljubav prema nogometu naslijedio je od tri godine starijeg brata Ivana, koji mu je bio svojevrsni nogometni štićenik jer je u njegovom društvu na travnjacima Brescije napravio prve nogometne korake. Ljeti bi „trenirali“ u Viarreggiju, toskanskom ljetovalištu gdje su provodili praznike, ali mali Andrea uvijek je morao igrati protiv starijih i fizički jačih dječaka i tu je započeo razvijati svoj nadnaravni talent za ovaj sport.

Uskoro je počeo trenirati nogometu u matičnom klubu Bresciji i već s 13 godina slabašni ofenzivni veznjak privukao je pozornost na sebe. S momčadi „Voluntas Brescija U15“, odnosno kadetima svog kluba zaigrao je 1992. godine na Dana cupu. Pirlo je bio jedan od najboljih igrača na turniru i odveo je svoju momčad, iako nisu bili među favoritima, do polufinala. Tad nije osvojio ništa, ali uskoro je stigla i prva konkretnija potvrda njegovog talenta u vidu prvog trofeja, a do kraja svog juniorskog staža osvojio ih je još nekoliko.

Napredovao je kroz omladinski pogon i zaslužio mjesto u seniorskoj momčadi za koju je debitirao 1995. godine te je samo dvije godine kasnije osvojio svoj prvi trofej u seniorima, naslov u Serie B. Iako je tad imao samo 18 godina dan mu je bio ispunjen isključivo nogometom, ništa žene, ništa provodi, samo lopta…

„Završili bi smo s treningom, a on bi ostao pucati slobodne udarce, morao sam isključiti struju na stadionu kako bi ga otjerao doma, inače bi ostao cijelu noć,“ prisjetio se njegov prvi trener Franco.

Uskoro je privukao pažnju najboljih talijanskih momčadi i 1998. godine prešao je u milanski Inter. U tom će gradu izgraditi svoje nogometno ime, ali ne na crno-plavoj strani, nego na crno-crvenoj, naime 2001. prodan je u gradskog rivala Milan s kojim će ostvariti svoje najveće uspjehe.

Tadašnji Milanov trener prebacio ga je iz polušpice na mjesto zadnjeg veznog te mu omogućio da svojim fantastičnim dugim loptama i pregledom igre gradi igru. Pirlo je u toj ulozi procvjetao te je uskoro dobio nadimak „arhitekt“ jer je pomogao izgraditi jednu od najboljih momčadi u ovom tisućljeću. Pirlo se razvio u veznjaka svjetske klase i odigrao ključnu ulogu u uspjesima te generacije Rossonera.

„Uživao sam igrajući u Milanu, ali tad sam skoro završio karijeru. 2005 godine nakon poraza od Liverpoola u finalu Lige prvaka razmišljao sam objesiti kopačke o klin, ništa mi nije imalo smisla nakon tog šoka, nogomet najmanje. Osjećao sam se kao da sam na kraju puta, bio sam potrošen,“ ispričao je u dirljivom intervjuu.

No odlučio je ostati i to mu je bio, pokazat će se, najbolji potez u karijeri. Godinu nakon šoka u Istanbulu dogodilo se čudo u Njemačkoj i 2006. godine Italija je s Pirlom u momčadi iznenađujuće postala svjetski prvak. Veznjak je odigrao fantastičan turnir, a scena uoči izvođenja penala u finalu obilježila je njegovu karijeru.

Najvažnija utakmica njegove reprezentativne karijere lomila se na jedanaesterce, a Pirlo je prvi uzeo loptu i zaputio se s centra ka bijeloj točci.

"Pogledao sam u nebo i zatražio pomoć od boga, pomislio sam "ako bog postoji, nema šanse da je Francuz," otkrio je kasnije.

Namjestio je loptu i opalio točno po sredini zbunjenom Fabienu Barthezu. Azzurri su nakon raspucavanja podigli trofej, a Pirlo je otrkio kako je uspio ostati tako hladan uoči penala.

„Jednostavno ne osjećam pritisak, da znate što sam radio danas prijepodne, bilo bi vam jasno,“ rekao je nakon finala.

„Što,“ upitali su ga novinari.

„Igrao sam Playstation cijeli dan, uvečer sam osvojio SP,“ rekao je, a legenda o njegovoj „neimpresiranosti“ je započela.

Godinu kasnije, odnosno dvije godine od istanbulske katastrofe, osvetio se Liverpoolu za poraz u finalu i preko Redsa došao i do svog drugog naslova u Ligi prvaka.

Nakon tih uspjeha u klubu i reprezentaciji kolege iz nacionalne momčadi pridodale su mu nadimak „metronom“ zbog njegove mogućnosti diktiranja tempa utakmice, odnosno jer se uvijek nalazio na pravom mjestu kako bi protok lopte neometano tekao.

Prije devet godina činilo se kako je njegova velika karijera na zalasku, ali tad je stigao poziv Juventusa i Pirlo nije dugo razmišljao. Stigao je u Juve iz velikog rivala Milana s etiketom „potrošena roba“, Rossoneri su ga pristali pustiti besplatno po isteku ugovora jer su bili uvjereni kako je odigrao svoje najbolje partije, no njegovim dolaskom Stara dama se vratila na vrh talijanskog nogometa i započela je njegova vladavina Serijom A koja traje do danas.

Ne samo da njegova karijera tad nije stala, nego je u razdoblju provedenom u Torinu zaradio još nadimke „profesor“, „maestro“ i „Mozzart“, a svima koji su ga gledali u tom razdoblju ne treba objašnjavati zašto.

Posljednju etapu odradio je u New Yorku postavši promotor najvažnije sporedne stvari na svijetu preko Bare 2015. godine, a danas je, eto, objavio kako je odigrao posljednju utakmicu velike i bogate karijere.

Što sad? Novac mu nije problem, naime uz sve milijune koje je zaradio od nogometa posjeduje i udio u očevoj firmi koja i danas radi vrlo uspješno. Uživat će i u svom vinu i vinogradima koje posjeduje u Italiji i to je još jedan biznis kojim bi se mogao baviti, ali neki izvještaji tvrde kako će ostati u nogometu te da je već porazgovarao s Chelseajevim trenerom Antoniom Conteom o mogućnosti priključivanju njegovom stručnom stožeru.

U svakom slučaju igrat će puno Playstationa za kojeg je svojedobno izjavio da je najbolji izum nakon kotača. Sad će imati vremena igrati ga koliko želi jer je odigrao posljednju službenu utakmicu u karijeri, no čovjek koji ima toliko interesa neće dugo izdržati u penziji i što god „arhitekt“ odabere, budite uvjereni kako će oko sebe izgraditi nešto sjajno. Ali jedno je sigurno bez Pirla više neće biti "partyja" u nogometu.

(foto: Action Images)