Rudi Belin Germanijaku otkrio recept kako preokrenuti 0:3: Ne razmišljaš, izađeš na teren i nagaziš. To će ti se vratiti

Nakon što se Dinamo našao u nezavidnoj situaciji uvjerljivo izgubivši od Šerifa u Tiraspolu, pogledom u povijesne knjige u oko je pala jedna činjenica. Dinamo je samo jednom u povijesti u europskom uzvratu nadoknadio zaostatak od 0:3. I to u najbitnijem mogućem trenutku. Dinamo je na ispunjenom Maksimiru nadvisio slavni Eintracht iz Frankfurta 4:0 i trasirao put prema prvom i za sada jedinom hrvatskom međunarodnom nogometnom trofeju.

Ta utakmica dokaz je da se može. Nadoknaditi ogromni zaostatak je jako teško, ne i nemoguće. Stoga smo za recept nadoknađivanja 0:3 kontaktirali jednog od protagonista tih događaja. Čovjeka koji je bio predvodnik te generacije, ne možda po broju golova i asistencija, nego po svojem karakteru, gardu i igračkoj vještini.

Tri razloga zašto će Dinamo proći Šerif vs tri razloga zašto neće

Nakon što su Slaven Zambata i Marijan Novak zabili gostima u ranoj fazi utakmice Josip Gucmirtil je Dinamu donio produžetke u 87. U 102. Stjepan Lamza je izborio penal. Loptu je na kreč postavio Rudolf Belin, a ostalo je povijest.

Rudija Belina posjetili smo u njegovom stanu na zagrebačkom kvartu Maksimir, a koji se nalazi iznad pizzerije Gentleman koju drži njegov sin Kristijan. Svega 600 metara od stadiona Maksimir. Uvijek vedar i raspoložen za priču, Belin nam je odmah otkrio recept za pobjedu nakon zaostatka od 0:3.

„Temelj svega je da si svjestan da nemaš kaj izgubiti“, govori nam na pravom purgerskom Rudolf Belin, „igrači se moraju veseliti utakmici. Moraju jedva čekati njen početak. Moraju već sada biti nervozni. Moraju kipjeti. Ne smiju previše razmišljati. Imaš 0:3 i cilj ti mora biti zabiti gol. A kada padne drugi, treći će doći sam od sebe“.

Ključ je u odlučnosti. Želji. Volji. Trci, tvrdi Belin.

RESPEKTIRAJ PROTIVNIKA DA BI GA LAKŠE POBIJEDIO

„Dinamo ima kvalitetu momčad. Bolju od Šerifa. No, kao što je nama pokojni Branko Zebec stalno govorio – iako si bolji od protivnika, respektiraj svakoga. Znaš zašto? Da bi ga lakše pobijedio. Respektiraj i nagazi. To će ti se vratiti. Ovakve utakmice su dobre jer tu nema kalkuliranja. Izađeš na teren i ideš na pobjedu“, a onda je dodao još jednu znakovitu rečenicu:

„A ako na kraju i izgubiš, izgubi dignute glave. Za ljude koji te gledaju i prate“.

S obzirom na to da se čovjeku ne pruži često prilika razgovarati s jednim od sudionika te toliko prepričane i legendarne 1967., zanimalo nas je u kakvom su ozračju igrači dočekali taj susret na Maksimiru? Kakva je bila atmosfera u momčadi neposredno nakon poraza u Frankfurtu?

„U odnosu na nedavni poraz Dinama kod Šerifa, tada je ipak bila jedna razlika. Mi smo izgubili u Frankfurtu 0:3, no to nije bio realan rezultat. Eintracht nije bio toliko bolji od nas. Zebec nam je odmah rekao: 'Mi ih u Zagrebu možemo izbaciti'. To je u tom trenutku bilo van svakog razuma, no donijelo nam je samopouzdanje i jedva smo čekali taj uzvrat. Imali smo taj gard: 'Kaj, pa nisu oni bolji od nas'“.

Goran Stanzl/PIXSELL

NAKON POBJEDE U BEOGRADU VRAĆALI SMO SE U ZAGREB DVA DANA

A Belinov Dinamo je te 1967. imao još jednu prednost koju današnji Dinamo neće imati. Riječ je o krcatom stadionu. Dinamo je Eintracht te ’67. dočekao u grotlu Maksimira, a današnji Dinamo će, nažalost, dočekati Šerif u jeku pandemije koja uzrokuje bolest COVID-19, uz brojne birokratske i protokolarne mjere za ulazak na stadion. A niti nebo nad nenatkrivenim Maksimirom ne ide tribinama u prilog…

U Belinovo doba na Eintrachtu je bilo 35 tisuća gledatelja koji su bili jedan od značajnijih faktora Dinamovog preokreta.

„Nema sumnje. Nama su navijači bili mjerilo svega. Ako si igrao dobro, stadion je bio pun. Ako si igrao loše, nije. Narod razumije nogomet. Nisu bez razloga ljudi hrlili gledati Pelea ili u našem slučaju Dražana Jerkovića kojeg su posebno obožavali. Tada je sve bilo drugačije. Mi smo živjeli s tom publikom. Recimo, uvijek se sjetim svojeg prijatelja Jože Malogorskog. On je živio u Njemačkoj i kada je Dinamo igrao u Beogradu, okupio je auto i proputovao 2.000 kilometara ne bi li stigao na Dinamovu utakmicu. A onda, odmah nakon tekme, dvije tisuće kilometara vožnje natrag u Njemačku“, rekao nam je Belin i nastavio nam je pričati anegdote vezane uz odnose između igrača i navijača iz njegovog vremena:

„Kada smo dobili u Beogradu, povratak u Zagreb znao je trajati dva dana. Morali smo stati u svakom mjestu na putu do doma. Kada su nam već svi ti sretni ljudi priredili takav doček nisi im mogao reći 'ne'. Ili kada smo se vraćali s gostovanja iz Niša, Skopja ili nekog drugog mjesta u kojima je uvijek bilo teško pobijediti, prva stvar koju smo napravili kada smo izašli iz vlaka je bilo ravno u Splendid na 'report' navijačima. A oni su išli na posao tek kada su čuli kako smo prošli. Poraze su tolerirali, ako si dao sve od sebe. Ako nisi, onda su ti zamjerili“.

IVICA ŠERFEZI ISPUNIO OBEĆANJE

Belin se potom sjetio još jedne anegdote prije i poslije utakmice protiv Crvene zvezde na Marakani u koju je bio uključen i Ivica Šerfezi, jedan od najvećih zagrebačkih glazbenika ne samo svojega doba…

„Sjedili smo u jednom društvu u restoranu Maksimir pred derbi u Beogradu protiv Crvene zvezde. I svi oko stola me ispituju više nego novinari. Tko će igrati, je li netko ozlijeđen, koja će biti taktika, a ja im kažem: 'Dečki, ne brinite. Zabil bum gol i mi bumo pobijedili'. Digne se Šerfezi i kaže: 'Čuj, Ruda, ako ti daš gol, a mi pobijedimo, tu je sve u restoranu badava, a ja pjevam do nesvijesti'“.

„I tako mi pobijedimo Crvenu zvezdu u Beogradu mojim golom iz penala. U vlaku za Zagreb sjetim se Šerfezijevog obećanja. Ni sam ne znam da li da se pojavim u restoranu, tada nisi mogao nazvati i provjeriti jesu li tamo ili ne. Kada smo došli u Zagreb odlučio sam ipak otići, a tamo čovjek na čovjeku. Ljudi iz uprave su na obližnjem stadionu čuli da Šerfezi cijelo vrijeme pjeva, nije im bilo jasno zašto. Kada su došli, shvatili su da je to zbog pobjede Dinama. Naravno da su se pridružili fešti koja je na kraju trajala dva dana“.

ZVEZDA JE BILA NAJVEĆI RIVAL, PARTIZAN JE BIO VOJNI KLUB, A S HAJDUKOM SMO IMALI SPORTSKO RIVALSTVO

Kada ste već spomenuli Crvenu zvezdu, Dinamo je bio dosta blizu dvoboju s beogradskim klubom u aktualnim kvalifikacijama za Ligu prvaka. Nama mlađima dvoboji Dinama i Zvezde su uvijek bili nešto o čemu smo slušali od starijih, čitali u knjigama i gledali u dokumentarnim filmovima.

Kakav je u vaše vrijeme zaista bio odnos između Dinama i Zvezde, je li to i tada bio Dinamov najveći rival?

„Je. I tada je Zvezda bila najveći rival. Dinamo i Zvezda su bili klubovi iz dva najveća grada bivše države, predstavljali su to što jesu. Partizan je bio vojni klub, a vojsku nekako nitko nije volio. Vojska je dobro znala tko dobro igra nogomet, poslali su ih na služenje u Beograd, tamo im kasnije našli ženu, auto i stan i život im je bio riješen. I moj brat Bruno je igrao u Partizanu. S Hajdukom smo imali pravo sportsko rivalstvo, zdravu konkurenciju, da vidimo tko je bolji od dva hrvatska kluba“.

ŽAO MI JE JER MAJER MORA NAPUSTITI DINAMO

U nastavku ugodnog razgovora u kišno zagrebačko ljetno popodne dotaknuli smo se trenutne momčadi Dinama. Belina je dosta pogodio odlazak Lovre Majera koji će u srijedu odigrati posljednju utakmicu za Plave.

„Nažalost, danas su stvari drukčije. Majer je domaći dečko, siguran sam da voli Zagreb i Dinamo, no mora otići jer se suvremeni nogomet vrti oko novaca. On je doveden u situaciju u kojoj ne može birati. Ti transferi su uništili sve. Prije je bilo drukčije. Recimo, u Dinamu igra jedan Mislav Oršić, domaći dečko s Kustošije koji izađe na teren i uvalja Englezima tri komada. Ne možeš ne voljeti tog dečka. Danas ima jako malo takvih slučajeva“.

Krznar uoči utakmice sezone: Vjerujemo da će stadion biti pun, moramo spriječiti ubitačnu kontru

LAMZA MI JE PREDAO LOPTU I REKAO – SAD JE RED NA TEBI

Za kraj, vratili smo se onoj utakmici protiv Eintrachta, po mnogima i najvećoj pobjedi u povijesti kluba. Dinamo je dominirao 90 minuta, nadoknadio 0:3 iz prve utakmice i izborio produžetke. U 102. Belin je iz kaznenog udarca zabio za konačnih 4:0.

Kako je tekla utakmica tih posljednjih 18 minuta, jesu li Nijemci jurnuli na sve ili ništa?

„Zapravo, najveća gužva je bila između golova za 3:0 i 4:0. Nijemci su nas pritisnuli, no onda je Štef Lamza riješio utakmicu. Primio je loptu na nekih 25 metara od njihovog gola i krenuo u dribling. Jednog, drugog, trećeg, pa i četvrtog. No, nije htio pucati. Kvarnjak kakav je bio - u pozitivnom naravno smislu - njemu je cilj bio isprovocirati suparničke igrače. Nakon zadnjeg driblinga gostujući igrač ga je opalio po nozi. Štef se lagano dignuo, uzeo loptu, predao je meni i rekao: 'Čuj, Rudi, ja sam svoje napravil'. Sada ti zabi gol“. Tu emociju je teško opisati. Vidjeti sve te vesele ljude iz svih dijelova Hrvatske i okolice. Neprocjenjivo. Mi smo bili sretna generacija jer smo sve to doživjeli, onda kasnije sve one turneje po Južnoj Americi, Europi i ostatku svijeta. Na tim smo turnejama i naučili igrati nogomet. Dinamo nas je na neki način gurnuo u svijet“.