A. LesičkiOsijek u slobodnom padu – bez plana i bez isprike, bez vizije. Čeka se nova žrtva
.jpg.webp.webp)
Vrijeme Čitanja: 3min | ned. 14.12.25. | 09:33
Dok Pampas šuti, Osijek tone. Sopić skuplja komadiće momčadi, dok se u pozadini sve svodi na već viđeni scenarij – promijeni trenera, zadrži problem.
Još jedna utakmica. Još taj Slaven Belupo na Opusu, pa onda — crta. Podvučena i podebljana. Najavio je to i Željko Sopić, pa se s dozom sarkazma zapitao: je li do njega ovakva kataklizma Osijeka? Naravno da nije. Ali znate kako to ide — čim dođe novi trener, pola grada se hvata za slamku, misleći da s njim dolazi i proljeće. Samo, nebo nad Pampasom već dugo ne zna za sunce.
Nije, dakle, do Sopića, kao što nije bilo ni do Rožmana. A sad se pitamo – je li Coppitelli uopće mogao nešto više i bolje? Talijan je, istini za volju, ostavio momčad na par bodova od Europe, a to je pozicija za koju bi danas u Osijeku dali bubreg oni koji o svemu odlučuju.
Na Opus Areni nikad manje navijača. Ni bubnjeva, ni zastava, ni onog slavonskog prkosa i inata što zna ugristi i kad gubi. I to sve govori i šalje jasnu poruku. Kao i poruke na onim kartonima što su kolali tribinama početkom drugog poluvremena. Povjerenje se izgubilo. Otišlo je negdje između loših poteza, nerealnih obećanja i lutanja. Možda je vrijeme za konkretne rezove - kuvertirane ostavke i kolektivni odlazak onih koji odlučuju. Ili koji provode odluke onoga koji sve to plaća. Tu mislimo na pravi odlazak. Ne onaj ‘na duže razdoblje’. Sve dok isti ostaju — sve drugo je samo šminka koja pokriva akutno stanje.
.jpg.webp)
.jpg.webp)
Jer, možeš ti maknuti Sopića i dovesti nekog drugog Sopića – efekt će biti isti; Osijeku slijedi borba, grčevita i neizvjesna, za goli život. Protiv Vukovara koji se digao s Čabrajom, protiv Gorice i Lokomotive koje su već veterani u preživljavanju. Pampas šuti, a šutnja nikad nije zvučala glasnije.
Možda je u svemu najteže Alenu Petroviću. Došao je pošteno — uspraviti klub, a dočekao ga labirint tuđih grešaka. Ruke vezane, mogućnosti ograničene. Negdje između odanosti prema onima koji su ga vratili i iskustva koje ga tjera da ne šuti. Traži balans između želje i novčanika, čeka dozvolu iz Mađarske svjestan kako bez para nema muzike, ma koliko znao note.
Osijek je već prešao u dvocifren niz bez pobjede. I nije da nisu htjeli protiv Gorice – borili su se, trčali, grizli. Imali su igrača više, stvorili prilike, ali lopta im nije vratila... Gorica prvi put prijeđe centar i zabije. A kad Osijek već svlada Matijaša, pojavi se Filipović na crti. Ili vratnica kod udarca Mkrtčjana, tek kao podsjetnik da niti sreća nije više saveznik. Potom ruka koja nije svirana, pa isključenje tek nakon VAR-a i galame s klupe, sve to metar od suca. A uz sve — povratnici s rehabilitacije, jedva pokrpani kadrovi. S Matkovićem od prve minute a kojeg nije bilo mjesecima, Vrbančićem koji je prošli tjedan odradio prvi trening i Mikolčićem koji je također u statusu oporavljenika.
Željko Sopić izvlači koliko može iz ove ruine, a to je — bod. Maknuti ga sada bila bi nepravda. I prema njemu, i prema nogometu, ako taj pojam još išta ikome znači u ovoj priči. Ali znamo kako to ide — uvijek se nađe nova glava da se kotrlja niz stepenice. Lijepo to izgleda, čisto za javnost. Sve u nekoj nadi da će nova predstava sakriti istinu. Ali tepih više ne prima ni gram prašine — sve viri van.
