Nestali u 60 dana

Novi nastavak serije rezultatskih blamaža koje Hajduk ostvaruje u proljetnom dijelu prvenstva odvio se protekle nedjelje na Poljudu protiv Lokomotive. Četvrti je to poraz Bijelih u prvenstvu otkako je klupu preuzeo Ivan Leko, a ukupno šesti. Prije Leke bez poraza je bio Mislav Karoglan u prijelaznom razdoblju nakon odlaska Valdasa Dambrauskasa, koji je upisao dva poraza na jesen u HNL-u.

Primio je Hajduk nakon zimske pauze ukupno 17 golova u natjecateljskim utakmicama, 16 u prvenstvu i jednog u Kupu, a zabili su ih 14. Statistika je to u rangu momčadi koja se bori za ostanak, a ne koja je još za vrijeme zimskih priprema, prije nekih 60-ak dana imala šampionske ambicije. Porazan je i podatak da Hajduk ima drugu najgoru obranu lige s 35 primljenih golova ispred koje je tek Lokomotiva s 37, a iza trenutno posljednjeplasirana momčad lige Gorica s jednim primljenim golom manje od Bijelih.

Da je poraz od Lokomotive (3:4) jedini problem, kao i porazna statistika na otvaranju proljetnog dijela prvenstva bilo bi lako svima, ali pitanja bez odgovora je puno više. Kako je moguće da momčad koja je do prije nekih 60 dana za svoje ambicije imala i realan temelj, koji je doduše zahtijevao određeni dio nadogradnje, jednostavno nestane? Dio odgovora leži u tome i koliko su temelji bili realni, ali isto tako je činjenica da su isti ti igrači u kontinuitetu isporučivali većim dijelom jeseni priželjkivani rezultat. Tek jednu utakmicu su dominantno odigrali igrači pod Lekom, a to je bila pobjeda protiv Osijeka u četvrtfinalu Kupa, kojim Hajduk ima još priliku ispuniti dio ambicije i ciljeva s početka sezone. Sve ostalo što je prikazano ili nije, ovisi kako tko gleda, bilo je ispod svake razine očekivanja kakva smo imali prije 60-ak dana. 

Dovodi li se više Awaziemov otkup u pitanje?

Leko: „Vuškovića treba istrpjeti jer je veliki talent. Awaziem? Ružno je bacati krivnju na jednog igrača“

Nova blamaža Bijelih u prvenstvu: Lokomotiva slavila na Poljudu, obrana Hajduka 'darovala' goste

Vratit ćemo se unazad nešto više od dvije godine kad su se počeli postavljati temelji. Trenutak u kojem je sadašnja uprava kluba preuzela upravljanje Hajdukom nije bio nimalo lagan, ni zavidan, a trebalo je imati hrabrosti uhvatiti se u koštac s rješavanjem problema i kad je situacija izgledala beznadnom. Ono što će svatko priznati Lukši Jakobušiću da je imao hrabrosti za to, a problemi su se rješavali korak po korak i uz određeni faktor sreće riješila se rezultatska kriza, a i postavio temeljni kostur za ono što će se nastaviti idućeg ljeta.

Počeli su tad u klub pristizati imena i kalibar igrača kakav je bio dotad nezamisliv, tek negdje u prikrajku primisli svakog navijača, ali daleko od realnih očekivanja. Jakobušić je tad u suradnji s Mindaugasom Nikoličiusom uspio ostvariti ono što se svima činilo nerealnim. To je bio trenutak u kojem smo konstatirali da alibiji više neće stanovati na Poljudu te da borba za trofeje i naslove više neće imati alternativu. Hajduk je u toj sezoni osvoji Kup, a dugo je i trajala borba za prvo mjesto s Dinamom što je bio najbolji rezultat Bijelih nakon dugo vremena.

Visoko postavljena ljestvica visoko je postavila i očekivanja za iduću, no zapelo se već na prvoj stepenici. Pokazao je Superkup da će Hajduku trebati još nadogradnje za novi iskorak, a pokazale su to i europske utakmice protiv Vitorije i Villarreala. Hajduk je cijelo ovo vrijeme imao temelj i to jako čvrst temelj, ali sve dalje od toga lelujalo je na vjetrometini iracionalnih očekivanja. Poželjno je nekad imati tu dozu iracionalnosti jer u sportu ona bude nekad i presudan faktor za rezultat, ali dugoročno na njoj planirati strategiju rezultata je unaprijed osuđeno na propast.

Uvjeravati sebe i druge u alternativnu istinu je najlakše, jer ona prava može biti surova pa bježimo od nje. Lako se zavarati u životu alternativne istine, a kad ona počne gubiti svoju nit i ona prava počne sustizati onda kreće potraga za albijima. I baš je put kojim je Hajduk krenuo prije dvije godine davao naznake da ima rješenje i uvjerio nas da alibiji više neće stanovati na Poljudu. No, iz trenutne perspektive izgleda da smo se prevarili. Živjeli smo alternativnu istinu, a izbjegavali očito prihvatiti onu pravu. I opet nije problem priznati kad shvatite da se pogriješili, ali je problem ako to ne shvate oni koji su trebali prije nas.

Da se kuća gradi od temelja, a ne od krova, ponavljalo se više puta, kao i da nogometni klub ima zakonitosti koje nekad iziskuju metodu korak po korak u svim segmentima, ali to očito nije za svakog bila opcija. Želja koja se prije 60-ak dana činila racionalna danas je iracionalna, a svaki razlog koji se čuje zašto neće biti ostvarena je alibi. Ozljede, pojačanja, igra, sve su to teme za alibi, a samo dio rješenja leži u odgovorima na pitanja zašto je prije derbija ozlijeđeno i upitno 10 igrača, zašto stvarno nisu dovedena pojačanja, zašto su četiri puta poraženi u nastavku prvenstva, zašto momčad ne odgovara igrom na zahtjeve trenera i kako su se doveli u situaciju da se povećao broj ovih 'zašto'? Leko, Jakobušić i Nikoličius imaju iste želje, ali trenutni rezultati ukazuju da nemaju rješenje za njihovo ostvarenje. Iste želje dijele navijači, ali oni ne moraju imati rješenje i mogu dozvoliti sebi razmišljanja u alternativnoj istini dok Jakobušić, Nikoličius i Leko na to nemaju pravo.

Svi imaju pravo vjerovati i jaka vjera je poželjna jer može biti vrijedan dodatni element i sredstvo ka ostvarenju cilja. No, ako se ta vjera pretvori u cilj onda bez ostalih razrađenih elemenata spada u iracionalnu ezoteriju. Negativan rezultat potiče i negativne komentare pa i natjecanje tko će dalje pljunuti prema onima koji su do prije 60 dana bili još uvijek slavljeni.

Propitkuje se iz trenutne perspektive racionalnost sportske politike Hajduka, a time i dolaska Ivana Leke na klupu Hajduka. Lagali bi kad bi kazali da ne bi isto napravili što i Jakobušić u tom trenutku, a bi li to bilo razborito ne bi smjelo biti pitanje za navijače, simpatizere, novinare pa i na kraju sve one koji se hrane trenutnom situacijom. Uz to kad se na klupi promijeni šest trenera, a zbog rezultata vrište komentari i naslovi da se pokuša sa sedmim, kompromitiraš sve ono dobro zbog čega si ranije dobivao pohvale. Jedna od sposobnosti vođenja i upravljanja je prevenirati takve situacije, kao i kritikama pristupati racionalno, bile one pozitivne ili negativne.

Svatko može imati svoje odgovore na pitanja o sportskoj politici, a ona mogu biti ima li Hajduk kadar za šampionske ambicije, jesu li osigurani svi preduvjeti Luki Vuškoviću za pravilan razvoj u seniorskom nogometu, uvode li se mladi igrači iz juniora u seniore planski, zašto momčad u nastavku sezone postiže negativne rezultate, je li momčad kompatibilna s trenerom i zašto ne prikazuje na terenu željenu igru, je li prijelazni rok na ljeto i zimu bio dobar i još brojna druga. Međutim prave i racionalne odgovore ne trebaju imati navijači, simpatizeri, novinari, komentatori, pljuvači, oni za i protiv, te svi ostali van Hajduka. Takve odgovore i rješenja bez alternative alibija trebaju imati samo oni koji upravljaju i kreiraju sportsku politiku kluba, a u skladu s njima i odgovarati onoliko koliko su doprinijeli dobrobiti Hajduka. Na kraju nitko neće biti sretniji od većine onih koji traže odgovore ako sve uvjere još jednom da imaju kapaciteta pokazati da sve prije nije bila alternativna istina uspjeha te da alibiji stvarno više neće stanovati na Poljudu.