Zločin nad sportom

Možeš biti i nesposoban, i bez ikakvih znanja i vještina, možeš biti i totalni idiot, ali toliki idiot da bez namjere napraviš ovo što je napravljeno NK Zagrebu ne možeš biti. Prvak Hrvatske iz 2002. igrat će 2020. četvrtu ligu... Sportocid najteže kategorije!

 Filip Hodak i Marin Mudražija nogometaši su Dubrave Tim Kabela. Dečki koji igraju trećeligaški nogomet, sanjaju neke svoje snove, maštaju o golovima koji će imati težinu, koji će mijenjati stvari, koji će ostati negdje zapisani... Filip i Marin takve su golove, one koji su promijenili stvari, zabili u subotu poslijepodne. Prvi iz penala, drugi iz igre, zabili su golove i tako zakucali i posljednji čavao u lijes jednog nekad velikog kluba. Dubrava Tim Kabel njihovim je golovima pobijedila NK Zagreb, prvaka Hrvatske iz 2002. godine, i poslala ga u četvrtu ligu. Sad se više ni matematički ne može spasiti od ispadanja iz 3. HNL Zapad...

Ubijanje kluba koji je desetljećima bio simbol cijelog jednog pogleda na nogomet u glavnom hrvatskom gradu bilo je postepeno, polagano i iznimno bolno. I zato će danas vijest da će NK Zagreb od sljedeće sezone igrati u četvrtom rangu zazvučati kao logičan slijed. Nikoga to neće šokirati, nitko neće pasti sa stolice kad pročita takvo nešto, a to je samo konačni dokaz da je plan proveden baš onako kako je, očito, trebao biti proveden. S konačnim ciljem da nikoga ne bude briga.

Godinama već klupske legende, bivši igrači i treneri, kao i očajni navijači, pokušavaju nešto reći, napraviti, popraviti, utjecati... Međutim, niti jedan od tih glasova nije uspio dovoljno odzvoniti. Nije ni mogao, jer takav je bio plan. Polako, korak po korak, uništavati i devastirati klub, sve dok cijela priča ne dođe do razine na kojoj svatko sa zrnom soli u glavi shvati da sve to skupa jednostavno - nema smisla. I da postoje stvari za koje se, koliko god ti to želio, ne možeš izboriti. Zato što je plan jasan, pomno osmišljen i pažljivo izveden.

Dokazi? Nema ih, kao što ih često nema kad je riječ o okruženjima poput ovoga, o polusvijetu poput ovoga... Ali jednu je činjenicu jako teško osporiti: možeš biti nesposoban, možeš misliti da nešto najbolje znaš i pritom ne biti svjestan da o tome nemaš pojma, možeš čak biti i potpuni idiot, ali ne možeš biti baš toliki idiot da bez namjere izvedeš ovo što je izvedeno u slučaju NK Zagreba. Ne, nema šanse... Pitanje motiva također može biti u magli, upitno ili podložno raspravama, ali lako je povjerovati onima koji spominju atraktivna zemljišta u centru grada, o idejama da se te lokacije mogu naplatiti puno bolje nego nogometom... Kako točno? Odgovor na to pitanje mogli bismo doznati u godinama koje slijede.

Dražen Medić, glavni antijunak ove priče, nositelj je ovog projekta. Samoprozvani trener, od drugih etiketiran kao "kontroverzni građevinski poduzetnik", bez grama srama uporno drži uzde u propalom velikanu, ne želeći odustati već godinama. A ni to ne može biti tako bez jako dobrog razloga. Može se još objasniti da preuzmeš klub u prvoj ligi, vodiš ga onako kako ti misliš da treba, imaš neke uspjehe i neke neuspjehe, na kraju i ispadneš iz lige, pokušaš se u nju vratiti, ne uspiješ... I, da ovdje ima ičega logičnog, tu svaka priča prestaje. Pokupiš stvari i odeš. Ispričaš se ljudima, navijačima, pospeš se pepelom i kreneš se baviti nečim drugim, u čemu možda nećeš biti toliko brutalno neuspješan.

U slučaju NK Zagreba priča nije ni slična. Ona ide ovako... Ostvariš uspjehe, pomisliš da si bolji trener od svih trenera na svijetu, uzmeš za suradnika čovjeka koji će ti kimati glavom na sve tvoje budalaštine i glumiti trenera, koji će trpjeti tvoj teror jer očito nema drugog izbora, pa ispadneš iz prve, iz druge, iz treće lige... I cijelo to vrijeme veliki šef Medić uvjeren je da radi super, da je sve to odlično, pa onda i cijelo to vrijeme na mjesto umjetnog trenera držiš istog čovjeka, nesretnog Dražena Madunovića. Kako stvari stoje, i u četvrtoj ligi će on biti na klupi, Medić vući sve konce, pa tako i u petoj, šestoj, sedmoj... Nema te lige, shvatili ste već, iz koje Medić ne može ispasti. Ne, apsolutno je nemoguće biti toliki idiot da sve to izvedeš bez namjere da uništiš, ubiješ, sravniš sa zemljom.

NK Zagreb nekad je bio nogomet. Iskonski, romantični, purgerski. NK Zagreb nekad je bio Klub. Bio je Kranjčevićeva, bio je Bijeli anđeli, navijači koji nikad nikoga ne vrijeđaju, bio je Rukljač, Smolek i Močibob, kasnije i Olić, Franja, Lovrek. NK Zagreb nekad je bio prvak Hrvatske, klub koji je nešto značio, klub kojeg su simpatizirali i oni koji za njega nisu navijali. Danas je NK Zagreb samo ruševina. Tamna sjena svega što je nekada bio, simbol svega onoga što ne valja u našem društvu. Danas se pod "NK Zagreb" misli na jednog zloglasnog šerifa, na gomila promašenih ideja i na pakleni plan o rušenju tradicije duže od stotinu godina. Ako je uništavanje kulturnog dobra već odavno poznato pod nazivom kulturocid, onda je ovo klasični - sportocid. Zločin nad sportom.

Nekoliko je povijesnih verzija o osnutku ovoga kluba, a najozbiljnijom se čini ona koja kaže da je današnji NK Zagreb osnovan 1919. godine pod nazivom RŠK Proleter. Ako je doista tako, bilo je potrebno točno jedno stoljeće, i jedan sportski zločinac, da se klub baci na koljena. Iz svoje Kranjčevićeve izbačen je naglavačke, pitanje je što će biti i sa Zagrebellom, u kojem klub proživljava ove teške i traumatične dane, a sve skupa djeluje kao priča koja ide svome kraju. Još jednom da ponovimo, očito planiranom i pomno osmišljenom kraju. Osim ako plan nije spustiti se još niže, i niže, i niže. Pa dokle ide. A ići će, očito, dokle mora ići.

NK Zagreb, ako se sutra ugasi, ostat će upamćen kao prvi klub koji je postao prvak Hrvatske, a da to nije ni Dinamo ni Hajduk. Ostat će zabilježeno da je baš taj klub protiv Osijeka 19. srpnja 1973. odigrao utakmicu na kojoj je srušen rekord Maksimira. Na tribinama je bilo 64.138 ljudi. Danas na utakmicama Zagreba nema nikoga. Svi su odustali, digli ruke, a navijači su još davno osnovali svoj klub, Zagreb 041, na čijim utakmicama ima i strasti, i ljubavi, i energije, i romantike. Svega onoga čega je desetljećima bilo na utakmicama uništenog i ubijenog NK Zagreba.

Teško je reći u koliko je klub doista teškoj situaciji, koliko je realno da se iz nje izvuče, pa možda jednoga dana vrati tamo gdje je nekad bio, u vrijeme dok je grb bio plavi, a nekoga je za njega bilo briga. No lako je odrediti što bi u tom procesu bio prvi korak. Kad je čovjek bolestan, kad je na samrti, logično je prvo odstraniti sve tumore, sva tkiva koja ubijaju organizam. Tako je i s nogometnim klubovima. Čak i potpuni idioti ovdje znaju tko je i što je tumor, pitanje je samo izvedbe. Učiniti to elegantno, dostojanstveno, kako se inače radi, ili sve to skupa prerezati - sjekirom! Na silu, možda i primitivno, ali i to ponekad, kad nema druge, može biti učinkovito. Iako, treba tu biti svjestan i da se neki tumori ne mogu odstraniti. Zbog toga što nema znanja i volje, zbog toga što je prekasno...

Ili zbog zemljišta.

(foto: Pixsell)