Još malo o atmosferi...

Utakmice hrvatske nogometne reprezentacije pravi su praznik, događaji koji nadilaze sam sportski značaj. Ulaznice rasprodane danima i tjednima ranije, dva dana ludila u gradu, ovog puta u Splitu, prekrasne slike starog i mladog u kockastim dresovima. Velika zastava i bujica ljudi koja ide iz grada prema stadionu, pjesma, veselje, puni kafići i puno potrošenh eura na zabavu, novac koji je, u konačnici, sjesti i u porezni blagajnu. Biti dio tog šušura postala je stvar prestiža, imati selfie, fotografiju ili video s Rive ili s Poljuda, svakome je draga uspomena. Još smo jednom doživjeli i uvjerili se da je hrvatska nogometna reprezentacija najbolji domaći brend, nitko i ništa u ovoj državi ne može privući toliko različitih profila ljudi, iz toliko različitih krajeva, toliko različitih dubina džepova, kao 'Vatreni'. I neka je tome tako, nema nitko ništa protiv, dapače.

Kako u Turskoj? Kramarić po 'iskupljenje' u vrhu napada, Pašaliću 'pole position', ulazi li Stanišić i koliko može Modrić?

Dalić: "Nogomet nam je s Brazilom dao, a sad uzeo. Petković je već u Zagrebu, Livaja upitan, ali neću zvati nove igrače"

Hrvatska, očito, ne zna drugačije

Hrvatska u Bursi ima imperativ pozitivnog rezultata, a ostala je na samo dva klasična napadača (GRAFIKA)

Međutim, govoriti o užarenoj, paklenoj atmosferi na samom stadionu, tijekom tih 90 i nešto minuta ipak je napuhano. Nije to kritika Splita ni Poljuda, nisu oni iznimka, to je više kritika naših pretjerivanja i potrebe da se sve gleda ljubičastim naočalama. Naravno da je, s obzirom na tradiciju i naše nogometne običaje, veliki napredak da možemo gledati utakmice bez incidenata, baklji, da nema rigoroznih kontrola, da na stadion bezbrižno mogu djeca koja će se dodatno zaljubiti u svoje idole i nogomet, nikad se ne zna u kome od njih leži neka nova nogometna zvijezda. I, lijep je doživljaj, ugodno proveden dan, biti dio svega toga. Ali, to ne isključuje činjenicu da podrška na samo stadionu nije gromoglasna, ponekad čak nije ni poticajna, da nosi igrače u trenucima kad stvari baš ne idu kako bi onih 30 i nešto tisuća željelo. Kao da se svi ispucaju prije utakmice i onda na tribinama više nemaju snage ili namjeru dodatno trošiti glasnice. Bili smo, tako, svjedoci da su velški navijači u dobrom dijelu dvoboja nadglasali onih ostalih 30 tisuća ljudi, da je službeni, pomalo napadan, animator Frano Ridjan, morao pozivati publiku na podršku i 'voditi navijanje'. A onda opet šutnja do iduće upute spomenutog Ridjana. Velšani se nisu gasili čitavo vrijeme, navijali su u gradu čitav dana, onda slomili glas tih 90 minuta, potom još proslavili veliki bod do jutarnjih sati u splitskim lokalima. Takve navijače Hrvatska trenutno nema i to treba priznati.

Promijenila su se vremena, ponavljamo, ne nužno na lošije, jer, to je svjetski nogometni trend, hrvatska reprezentacija postala je centar interesa svih, ne samo onih najvatrenijih navijača. Lijepo sjećanje za svakoga tko je doživio, u ovom slučaju puni Poljud i splitsku predigru po gradu, slično je i u Osijeku ili Zagrebu. No, moramo priznati da se izgubila ona vatrena atmosfera, ona koja nosi igrače do pobjede, koja 'gura' loptu u suparnički gol. I ne treba pretjerivati s epitetima 'vrhunski', 'fenomenalno', 'nedoživljeno' i sličnima, jer u povijesti su kulise na utakmicama hrvatske reprezentacije bile ipak drukčije, strastvenije. Atmosfera je nogometna, pozitivna i ugodna, ali daleko od užarene, paklene...I, jednom zauvijek moramo shvatiti da je to tako, da su vremena nova i da je dolazak na utakmicu Hrvatske za mnoge svojevrsni turistički izlet, a ne mjesto gdje će ostati bez glasa da bi tjerao Modrića i suigrače u pobjedu. Nema ljudi na ogradi, nema mahanja i povika sucu iz prvog reda, nema podrhtavanja stadiona od neprekidnog navijanja. Može se i u tome uživati, ali, ne treba očekivati da će se suparnici smrznuti i ukočiti čim istrče na teren. Uostalom, Velšani su najbolji primjer. I na terenu i na tribinama.