E. GrgićAko do sada nije bilo, sada je jasno: Maksimir je Dinamova najjača utvrda, a ovi dečki znaju što znači nositi grb hrvatskog prvaka
Vrijeme Čitanja: 3min | uto. 06.09.22. | 19:26
Ružna kakva je, to je Dinamova najjača utvrda. Nigdje dalje Dinamu nije dom. Na njoj su padali najveći, a s ovakvim navijačima i ovakvim igračima, padat će još puno puta
Da riječi nekad jednostavno nisu dovoljno dobre dokazuje i današnja utakmica Dinama. Redovi za ulaznice pokazali su ogroman interes zagrebačke publike za Ligu prvaka, a opet… Dok su mladi dinamovci na Kranjčevićevoj u doba ručka rasturali Londončane, oko Maksimira se još nije osjetio šušur, a utakmica se bližila… Je li moguće da će atmosfera biti plastična? Ma dajte…
I nije. Srećom. Razuvjerili su nas dinamovci nekoliko sati prije utakmice. Dok smo prolazili Maksimirskom, nije se dalo pronaći mjesto u okolnim ugostiteljskim objektima gdje biste mogli popiti piće. Ako vam ekipa nije zauzela mjesto, teško ćete se okrijepiti. Sve je bilo zauzeto, sve je bilo obojano samo u jednu boju – plavu.
Od utakmice s Rijekom kada su Boysi izbacili novi ‘singl’: Igraj Dinamo, naprijed Dinamo, ajmo Dinamo, hrabro Dinamo, sve ulice oko stadiona kao da su pjevušile upravo tu pjesmu, a onda, kada ste kročili na stadion… Uh. Zagrmio je Sjever iste stihove. Ako su Tuchelovi igrači do tada morali Kovačića pitati kakva ih atmosfera čeka, u tom im je trenutku vjerojatno bilo jasno. Grmilo je sa Sjevera i u proteklim utakmicama, ali kao u ovoj još (ove sezone) nije.
Sve je kulminiralo kada je u 13. minuti Mislav Oršić ‘zbrisao’ igraču od 90 milijuna eura i zatresao mrežu još jednog u nizu engleskog kluba. Ako su nečije redovne mušterije, onda su Oršine. Maksimir je eruptirao od oduševljenja, engleska loža i novinari blijedo su gledali kako im Petko nonšalantno prolazi igrače glavom, kako Ljubičić blokira svaki pokušaj, kako Ristovski radi špagu po potrebi. Sve su pružili dinamovci da razgale svoje navijače. A taj Oršićev gol bio je i više nego što su trebali.
“Ma, neka, zabili su ga, sad kako god da završi”, skromno su konstatirali neki kolege. I je, bilo je to i više od onoga što su si Plavi zadali prije utakmice, ali uz jačinu navijanja koju su dobili i uz svu atmosferu koju su napravili pred stadionom prije utakmice, teško da dinamovci nisu i nečim većim htjeli uzvratiti svima koji ih bodre. Ovi dečki znaju što znači nositi grb hrvatskog prvaka na prsima. Svi do jednog igrali su utakmicu vrijednu imena šampiona.
A ovakav Dinamo, inteligentan, staložen, hrabar, može daleko. Ovakav Dinamo može protiv svih. S respektom prema protivniku i sa zasluženim respektom protivnika prema sebi. Tuchel se na tome poskliznuo, a već su ih Zagrepčani kao i sve u Europi više puta upozorili. Ali dobro, neka ne slušaju. Imaju Oršić, Ademi i ostali fakini u sebi još ‘bezobrazluka’ za ubaciti gol svima koji se opuste i misle da će lako proći kraj Dinama, osobito na Maksmiru.
Ružna kakva je, to je Dinamova najjača utvrda. Nigdje dalje Dinamu nije dom. Na njoj su padali najveći, a s ovakvim navijačima i ovakvim igračima, padat će još puno puta. Sve što Čačićevi momci za to trebaju zapamtiti je glas zagrebačkih ulica: igraj Dinamo, naprijed Dinamo, ajmo Dinamo, hrabro Dinamo.
