Dinamove legende: Bili smo najbolji u Europi '67., a od premija smo mogli kupiti Fiću

Dinamo je lijepom gestom odlučio počastiti slavnu generaciju koja je 1967. podigla Kup velesajamskih gradova, nekadašnju inačicu Lige prvaka, te će 50 obljetnicu velikog uspjeha proslaviti nizom evenata kroz tri iduća tri mjeseca.

Na današnji dan prije 50 godina Dinamo je odigrao 2:2 protiv Juventusa u četvrtfinalu te trasirao put ka do dana današnjeg najvećem uspjehu hrvatskih nogometaša u povijesti. Dvojica aktera, Krasnodar Rora i Zlatko Žoga Škorić, tom prigodom danas su se pojavili na Maksimiru i ispričali detalje četvrtfinalnog meča protiv Juvea te mlađe generacije počastili s nekoliko priča iz tog doba.

„Nakon te utakmice klub me kaznio s dvije mjesečne plaće, oko sto tisuća tadašnjih dinara,“ započeo je Krasnodar Rora, pa objasnio zašto mu je tadašnji šef Branko Zebec opalio kaznu.

„Pri rezultatu 2:1 pobjegao sam Juventusovoj obrani i krenuo jedan na jedan s golmanom, ali kapetan Stare dame, Ernesto Castano, me je sustigao i pomeo s leđa. Raznio me i zamalo teško ozlijedio, ali sudac nije svirao ništa.“

„U zadnjoj minuti primili smo iz slobodnog udarca za 2:2 i tako je završilo. Nakon utakmice sam pitao pokojnog Branka: „Treneru, pa zašto ste me kaznili, odlično sam odigrao?“, a on mi je na to rekao: „Mali, nisi dao gol.“

„Kažem mu da je bio jedanaesterac, a on pozove pokojnog Hrvoja Jukića koji mu potvrdi da nije bilo penala. Nisam odustao ni tu, a on mi na to kaže: „Gledaj, bio si sam na deset metara, mogao si pucati, golman bi ti možda obranio, možda bi fulao, ali ovako nisi napravio ništa. Kažnjen si jer si htio dodatno osramotiti Castana. Takav vam je bio Zebec. Imao je specifičan odnos prema svojim igračima.“

Golman tadašnje generacije Žoga Škorić dodao je svoje dojmove:

„Trener Juventusa je upitao Zebeca: „Što im to radite da toliko trče?“. Zebec mu je samo odgovorio da trčimo koliko treba za osvojiti ovo natjecanje. Sve momčadi protiv kojih smo igrali su bili iz liga petice, a mi nismo bili tako razvikana liga, ali nakon što smo podigli trofej postali smo peta momčad u Europi.“

„Žao mi je jedino što smo se raspali nakon tog naslova, nas trojica smo otišli u vojsku, neki su raskinuli ugovore i nismo imali priliku ponoviti taj uspjeh,“ ispričao je životopisni Žoga, a Rora se ubacio.

„Sjećam se, imali smo plave dresove s bijelom kragnom, a hlačice i štucne su nam bile prošivene bijelim koncem. Ti konci su visjeli na sve strane, izgledali smo kao s placa. Potom smo se prošetali hodnikom i naletjeli na igrače Juventusa, a njihove trenirke bile su od svile. Samo su se pogledali, nešto međusobno prokomentirali i otišli u svlačionicu.“

„Nagnuo sam se ka Gucmirtlu i rekao mu, ovi nas gledaju kao siromahe,“ nasmijao se gospon Kraso.

„Djelovali smo im kao strašila, ali su od tih strašila dobili porciju,“ rekao je Rora pa nastavio s detaljima s finala

„Čitav stadion u Leedsu je ustao i pozdravio nas kad su nam uručili pehar, ali potom je službeni spiker pozvao navijače da pozdrave svoju momčad, a stadion je eksplodirao. Gucmritl mi je prišao i pitao me: „Dobro, pa tko je pobijedio, mi ili oni?“

„Još jedan detalj mi se urezao u pamćenje, naš trener Ivica Horvat, koji je vodio momčad u finalu, je išao prema meni. Stajao sam kraj klupe i mislio kako će me sad zagrliti, a on je skinuo svoj sako, bacio ga visoko i zaderao se „Kraso, vulo, vulo! Mislio je jasno na premije,“ ispričao je Rora pa dodao kako je trener dobio dvostruko više novca od igrača.

„Nama su dali po milijun tadašnjih dinara, a on je dobio dva. Zato je i bio tako veseo. Što smo mogli kupiti s tom lovom? Fićeka, čak dva, koštao je u to vrijeme oko 700.000 dinara. Nisam ga kupio, ja sam kasnije vozio Taurusa, ali tad nismo imali ništa,“ ubacio se Žoga.

„Nije tad bilo ni tramvaja, živio sam u Folnegovićevoj ulici i išao sam pješice do Maksimira svaki dan. Zagrijavanje nam nije ni trebalo,“ kaže Rora.

„Kako smo slavili? Ne bismo se šetali centrom, nego u našim kutcima po gradu. Netko bi popio konjačić, neko gemišt i pričali bismo o našim uspjesima.“

„Bili smo sjajna klapa, još smo, primijetit ćete da nitko od nas, kad priča o tom uspjehu, ne ističe sebe, nego kolektiv. Uvijek govorimo „mi“, nitko „ja“. To je zato što smo svi započeli u manjim sredinama, zato smo bili tako skromni.“

„Najveći dio igrača došao je iz malih klubova i postao prvakom Europe, Škorić je došao iz Elektrostroja, Cvek iz Varteksa, Gračanin iz Trešnjevke, Brnčić iz Rijeke, Ramljak, Novak i Čerček su bili iz škole...“

„Ono što smo uspjeli je veći uspjeh od osvajanje današnje Lige prvaka. Igralo se u kup sustavu i do finala si igrao 12 utakmica, nije bilo razigravanja po skupina pa da možeš kalkulirati. Imaš samo dvije utakmice pa ili jesi ili nisi.“

„Nije bilo zamjena, mogao si mijenjati jedino golmana. Ako se ozlijediš, momčad ti ostaje s igračem manje. Mene su protiv Juventusa krpali samo da bi igrao,“ otkrio je Rora. „Htjeli su me poslati u bolnicu, ali su me na kraju primitivno skrpali, da ne pričam sad kako i poslali nazad na teren.“

„Nadalje, nije bilo slabijih klubova, igrali su najbolji Španjolski, Engleski, Talijanski i Portugalski klubovi, nije bilo jedne loše momčadi. Doista si morao pobijediti najbolje da bi bio najbolji,“ zaključile su Dinamove legende.

Foto i tekst: Andrija Vuković

Germanijak pratite i na Facebooku!